Vjerovati i sumnjati u zajednici

II. uskrsna nedjelja

Iv 20,19-31

Nitko nije vidio Isusovo uskrsnuće, pa se kršćanska vjera ne temelji na praznom grobu nego na svjedočanstvu njegovih učenika da su susreli živoga Isusa. Kršćani vjeruju u istinitost njihovih riječi. Nakon uskrsnuća Isus dolazi među svoje učenike, neometan zidovima, ali nije anđeo ni duh, nego prepoznatljiv po ranama svoga razapinjanja na rukama i boku. Učenici svjedoče da im je Isus stigao kao živa osoba. Je li ovo dio obrane vlastite vjere pred onima koji su nijekali Isusovo razapinjanje i smrt na križu smatrajući da je riječ samo od duhu?

Isusovi učenici su vjerovali da je Isus tjelesno razapet, da je umro, da je stvarno pokopan, da ga je Bog uskrisio, te da je živ. Bog se nije igrao ni Isusom ni s njima. Nikoga nije zavaravao nekakvim Isusovim duhovnim obličjem, tako da bi Isusovo ljudsko tijelo tu bilo kao jedna vrsta “radnog” odijela, ili “glumačke haljine” koju je Isus usput nosio na križ, pa kad je obavio svoj posao i odigrao rolu pridružio se božanskoj slavi u kojoj je stalno boravio. Isus je tjelesan umro, novim ali prepoznatljivim tijelom živ, tijelom sa ranama koje se mogu opipati. To je vjera žena na grobu i Isusovih učenika, svjedoka uskrsnuća.

Ivan Evanđelist navodi da uskrsli Isus svojim učenicima istoga dana uskrsnuća, navečer, dok su se oni u strahu sakrili da ne prođu slično Isusu, dolazi i dariva im mir i poslanje. Dariva im ono što oni sebi ne mogu dati, što ne mogu dati jedni drugima a što im – ako i dalje žele biti njegovi učenici – ne može dati ni čitav svijet, nijedna institucija, stranka, ideologija: mir i poslanje koje se sastoji u opraštanju i zadržavanju grijeha.

Doista, čovjeku je prije svega potreban mir, prije hrane i odjeće, novca i časti, prije svake akcije. Jedinstveni mir koji ima izvor izvan čovjeka i svijeta. Mir koji nije puka mirnoća i zaspalost nego mir koji proizlazi iz odnosa s Bogom, s Isusom. Mir, usporediv s hridinom, s nečim najmoćnijim a što se ne mora uvijek vidjeti na vani. Riječ je o unutarnjem miru koji usred straha i panike, vreve i nepravdi nesalomljivo ustrajava u vjeri, ne gubi glavu, djeluje odlučno. To je hrabri mir koji se ne temelji na vlastitim snagama nego na vjeri u Krista. Mir iz kojega ne proizlazi izdaja ni zataja Isusa ni njegova evanđelja, nego odvažno svjedočanstvo nasljedovanja njegova životnoga puta, mir koji je pokretan nadom da nešto ne mora po svaku cijenu imati uspjeha, nego je nešto smisleno po sebi i to jedino treba činiti.

Mir koji Isus dariva jest unutarnja sigurnost da je Isus s vjernikom i kada vjerniku djeluje da je sam. On “zna u vjeri” da je Isus sa svojom riječi, sa svojim križem i uskrsnućem njegov pratitelj i oslonac. Isusov mir je kao štit pred klevetama, kao utjeha u žalostima, kao nada u situacijama dvoumljenja, kao put na raskrižjima odluka. Isusov mir nije pasivno čekanje, nije slijepo izručivanje situaciji kao da će dobro samo od sebe doći, nego je Isusov mir aktivno stanje koje se povezuje s poslanjem. Isus učenicima dariva Duha. I kao što je Bog Otac poslao Isusa tako Isus šalje svoje učenike među ljude da se u njegovu duhu zalažu za dobro, za istinu, za pravednost, za mir.

Sadržaj Isusova poslanja učenika je otpuštanje grijeha i zadržavanje grijeha. Ondje gdje se ne mogu otpustiti grijesi, nema mira, nema života, nema odnosa. Smijemo kazati da nam je jasnije značenje otpuštanja grijeha, makar to u praksi jedva mogli ostvarivati. Zadržavanje grijeha, međutim, nije nam toliko jasno, premda se u praksi češće zadržavaju nego otpuštaju grijesi. No, zar ovdje nije prisutno određeno proturječje: s jedne strane Isusovi učenici imaju zadaću opraštati grijehe a s druge zadržavati ih?

Čini se da ima razloga da se grijesi drugoga “zadržavaju” u slučajevima gdje se grešnik ne kaje, odnosno gdje mi ljudi uopće ne priznajemo svoj konkretni grijeh, nego živimo u svijesti ispravnosti i bezgrešnosti. Ako na primjer svoj konkretni grijeh, od bogohuljenja, nepoštivanja starijih, pohlepa i požuda, krađe, kriminala, ubojstava, do klevete i laži smatramo dobrim djelom, otpuštenje grijeha se ne može dogoditi. Otpuštenje grijeha jest bezuvjetno. I ono je važno za onoga tko oprašta, ali punoga značenja nema ako grešnik ne uviđa svoj grijeh i ako opraštanje svoga grijeha uopće ne primjećuje. Imamo iskustvo da nije rijedak slučaj da grešan čovjek ne prihvaća oproštenje, da pred opraštanjem još više izopači, još gore ustaje na onoga tko mu oprašta i iskazuje milosrđe. I sami smo takvi. Ohole, općenito grešne i umišljeno bezgrešne ljude, one dakle ljude koji ne žele biti svjesni svoga konkretnoga grijeha, kao vatra raspaljuje i tjera na bijes mirnoća i opraštajući pogled milosrdna čovjeka.

Isusov učenik otpušta grijehe i ondje gdje to otpuštenje ne prihvaća. To je zadržavanje grijeha. Tu se grijeh ne priznaje, ne kaje se za grijehe i ne popravlja nanesenu štetu. Ne radi se dakle o tome da učenik ne oprašta, nego njegovo opraštanje nailazi na nesavladivu prepreku ako drugi neće primiti oproštenje, ako ne priznaje da mu se ima išta oprostiti. I kao što je ljubav prema protivnicima i neprijateljima nenadmašna osobina Isusova evanđelja i njegove prakse, najvažniji specifikum kršćanstva, tako je opraštanje sastavni dio odnosa prema onima koji Isusove učenike mrze i progone. Ljudi koji opraštaju grijehe drugima jedini su vjerodostojni Isusovi nasljedovatelji. Bez opraštanja grijeha i bez priznanja vlastite konkretne grešnosti ne može se biti Isusov učenik. Bez priznanja grešnosti i bez opraštanja grijeha bližnjima nitko se ne može zvati kršćaninom. Nema tada ni mira među ljudima, nema novih odnosa, nema istinskoga života. I dalje se nastavljaju sukobi, međusobna izjedanja i ratovi.

U drugom dijelu evanđelja nastavlja se izvještaj o Tomi, Isusovu učeniku sumnje. Naglašavamo Isusovu učeniku koji želi provjeru, dokaze u vjeri. Tomu zovu Blizanac. On je blizanac svakome čovjeku. I meni i tebi. Njegova iskrena sumnja, pa i nevjera nerazdvojna je pratilja svake vjere. Toma, dakle, nije bio onoga dana kad je Isus dolazio. On ne može, krajnje iskreno ne može povjerovati u svjedočanstvo svojih prijatelja da je Isus živ. Iako im ne vjeruje, on je s njima u zajednici, s njima dijeli svoje mišljenje, sumnje i dileme. Nitko se u zajednici ne odnosi superiorno ni prezrivo prema “nevjernom” Tomi. I zajednica ga ne isključuje jer vjera nije vlasništvo nikoga od njih i nitko od njih ne može biti sudac tuđe vjere. Učenici svjedoče Tomi da je Isus živ. Do Tome je hoće li u to slobodno povjerovati, a ako i ne može, on je i dalje član zajednice.

U konačnici vjera se događa u osobnom susretu s uskrslim Isusom. Toma to želi i hoće. Postavlja uvjet za svoju vjeru da susretne Isusa i dotakne njegove rane. Njemu bi bila “prejeftina” vjera ako bi vidio samo proslavljenoga Isusa, kao nekoga duha ili anđela, Isusa bez rana, Isusa bez križa. I onda se događa ono što je tražio. Isus opet dolazi. Opet svima nudi mir. A Tomi prilazi da se uvjeri u njegove rane. Uskrsloga Isusa, svoga Gospodina, Toma prepoznaje u ranama njegova križa, u biljezima njegove otkupiteljske patnje i ljubavi prema svima, i prema neprijateljima. Božja ljubav sažeta u Isusovim ranama s križa potvrda je samoga uskrsnuća. Uskrsnuća i novoga života nema bez ljubavi koja se daruje, koja se žrtvuje do smrti. Toma svoje sumnje razrješava u Isusovu križu. I vjera i sumnja slijevaju se u osobni susret s raspetom ljubavlju. Vjeruje se u uskrsnuće koje se ne vidi vidljivim znacima osobne ljubavi.

********

Isusov mir i Tomina vjera

II. uskrsna nedjelja

Iv 20,19-31

Ponekada nas iznenada obuzme neki nemir. Neočekivano se uvuče u nas. Nekad je uzrokovan lošom viješću o bolesti, patnji, smrti bližnjeg ili prijateljske osobe. Nekada nas uznemiri glasina o nama, skovana u laži. Nekada nas salijeće nemir zbog lošeg socijalnog stanja, vanjskih okolnosti, nepravedne društvene situacije. Nekada nemir nosimo iz nezadovoljstva kojemu ne dosižemo zadnje razloge, nekad iz zavisti i ljubomore, ili nas porazi i gubici čine tjeskobno nervoznima. Nemir je vezan i uz strah, a strahovi su opet razni. Čest je strah od budućnosti. Nemir je vezan i uz manjak vremena, uz nedovršene poslove, uz dodijavanja ljudi. Nemir nam izazivaju i nepotrebni obziri, nametanje osjećaja dužništva bez stvarnog duga, ili emocionalne ucjene kojima uvjetujemo jedni druge.

Nemir izazivaju i slomljena očekivanja i izjalovljene nade. Tako je bilo i s Isusovim učenicima nakon njegova smaknuća. Nadali su se da će s Isusom proći drukčije nego što je prošlo. A onda im se u kratko vremena sve srušilo. I baš takve, nemirne i uplašene – izvještava Ivan Evanđelist – koji su se poslije Isusova stradanja u strahu zaključali, Isus iznenađuje svojim posjetom. Dolazi među njih nespriječen prostornim uvjetovanostima i pozdravlja ih pozdravom Mir vama. Pri tome im pokazuje svoje rane da ne pomisle da je utvara. Pozdravom mira unosi hrabrost u njihova slomljena srca i postavlja razdjelnicu između svoga mira i mira kojeg svijet, kojega ljudi, jedni drugima daju.

Utemeljivanje mira na Isusovu djelovanju i njegovu evanđelju pouzdan je oslonac za ljudske strahove, rješavanje životnih dilema, tjeskoba i sukoba. Tko hoće mir sa sobom i bližnjima, svijetom i Bogom, Isus mu nudi taj mir. Ali ne kao praznu parolu nego kao određenje života prema Isusovu životu. Taj mir nije pasivno čekanje, niti odsutnost konflikta, nego odricanje od svakog nasilja, te odlučna zauzetost u ljubavi za istinu i pravdu.

Kad su se učenici obradovali Gospodinovim dolaskom, on ih u radosnom ozračju podsjeća na njihovo poslanje. Poslanje nije ništa specijalno ni preteško u smislu shvatljivosti. Nije riječ ni o nekom posebnom mandatu, nego o običnom životu u svijetu, pretvaranje običnoga, pa i banalno svakodnevnoga u jedinstveni put nasljedovanja, u blagoslov, u novi život. Težina Isusova poslanja, težina kršćanskoga života, ne leži tek i prvotno u vrsti posla ili profesiji koji se obavljaju, nego u načinu kako se poslanje onoga koji želi biti Isusov učenik ostvaruje među ljudima. Isus postavlja visoki cilj: učeničko poslanje treba slijediti Isusovo poslanje.

To se poslanje bitno sastoji u opraštanju i nezadržavanju grijeha. Tako se stječe mir u sebi i u svijetu. No, kad je riječ o opraštanju grijeha, redovito i odmah mislimo na svećenike i njihovu ovlast opraštanja grijeha u ispovijedi. Međutim, Isusovo poslanje opraštanja grijeha je mnogo šire od redovitoga puta u ispovijedi. Opraštanje se odnosi na sve ljude i treba se činiti u svakodnevici. Opraštanjem grijeha se običnost i “normalnost” života pretvara u izvanrednost, u svetkovinu zajedništva, u nove mogućnosti, u novi odnos. A to je vrlo teško, možda i najteže u nasljedovanju Isusa. Isus poziva da se mjerimo po njegovu poslanju, a ono je iskaz prebogata Očeva milosrđa za sve grešnike. Došao je na svijet za grešnike, da ih ljubi i uskršava na novi život. Do nas je hoćemo li opraštati ili zadržavati svoje grijehe i grijehe bližnjih, hoćemo li Očevim milosrđem izlaziti iz svoga grijeha i opraštati bližnjima ili ćemo robovati svome i tuđem zlu. Zakovanost za svoje ili tuđe grijehe, zakovanost je za unesrećujući nemir.

Dakle, opraštanje grijeha je najuže povezano s Isusovim mirom. Opraštanje je ostavljanje – ne zaborav – svoje i tuđe uznemirujuće prošlosti te ulazak u novu budućnost, novi, uskrsli suživot s ljudima i s Bogom, u novi odnos. To je Isusov mir koji uspijeva sačuvati se u dostojanstvu i ljubavi unatoč svim izvanjskim nemirima i bučnim silama. To je zahtjev koji Isus stavlja pred svoje učenike.

Drugi dio današnjega evanđelja izvještava kako pri Isusovu dolasku nije bilo njegova učenika Tome. Njegova oznaka, sumnjivi ili nevjerni Toma, govori da je Toma posumnjao u kazivanje svojih prijatelja. Poslije golgotskih događanja i razočaranja s Isusom vjerojatno se uputio svojim putom. Toma želi sve provjeriti: i ruke, i rane, i bok. Ta ne radi se o bilo kome, nego o Učitelju kojemu je povjerovao, kojemu je već jednom izručio svoj život. Toma se ne zagrijava odmah. Ne pristaje na priču svojih prijatelja, koliko god ona bila gorljiva i uvjerljiva. Život nije za sve eksperimente, pogotovo ne za lakomislenu vjeru.

Tomine riječi sumnje skupljenoj zajednici istodobno su čežnja i unutarnja molitva za susret s Gospodinom i Učiteljem. Zato on i ne napušta zajednicu. Iako sumnjičav, Toma dolazi u zajednicu, ostaje u zajednici, i čeka Gospodina u zajednici. Čestitost njegova nastojanja da ponovno susretne Isusa, da ga sam susretne i da se sam uvjeri, za njega biva blagoslovno nagrađeno. Gospodin dolazi. Staje pred njega u njegovoj sumnji i pokazuje mu se onakav kakvog je sam Toma htio vidjeti – s ranama. Isus odgovara njegovoj iskrenosti.

Toma, iskreni Toma, kod ponovnog Isusova dolaska, kod Isusove ponude da na samom Isusu provjeri svoja pitanja, opet čestito izlazi iz svoje sumnje i očituje svoju ljudsku nesigurnost vjerničkim priznanjem: Gospodin moj i Bog moj! I tu se završava sumnja.

U sumnji je važno biti iskren, nenamješten. U sumnji je potrebno ići dokraja. Sumnju valja izdržati. Ona nije posjed, nije trajno stanje, nije ni kraj puta. Mnogi suvremeni agnosticizmi su prejeftini i komotni, umjetni i profitabilni. Slično je i s vjerom. Mnogi od nas pretpostavljamo da smo sigurni vjernici, a često smo to iz društvene komocije i isplativosti, neiskreni i dvolični. Često vjerujemo iz navike, iz nevjerničkoga nemira i neslobode, iz svjetovnih i trgovačkih razloga.

Na koncu današnjeg čitanja Isus blaženima naziva one koji vjeruju a da nisu vidjeli. Ne odnosi se to na raznovrsna “viđenja” kojima obiluje naš svijet i Crkva, za kojima i neki “nemirni” Isusovi učenici uznemiruju i straše bližnje oko sebe mračnim prijetnjama o neoprostivosti grijeha. Riječ je o tome da se povjeruje da je Raspeti Isus i danas živ, sa svom svojom biografijom, od rođenja do praznoga groba, osobito da se povjeruje u evanđelje kao radosnu vijest oslobođenja od grijeha, u mir bez zemaljskoga uspjeha i nagrada koje “svijet” daje. Riječ je o tome da se Isusa prepozna u licima bližnjih, da im se daruje najveća milost – novi život, opraštanjem grijeha i nepravdi. Da ih se prima, s njima živi i otpušta u miru.

********

Nevjerni Toma (Đuro Seder)

Toma učenik – suvremeni čovjek

Crtica uz Sederove slike učenika Tome

Sederove slike s religioznim motivima, dominantno onim iz evanđelja, nisu puko odslikvanje, pogotovo nikakav zaslađeni koloritni refleks zapisane riječi, nego smiona osobna aktualizacija ispripovijedanoga događaja. Tako je i sa slikom “Gospodin moj i Bog moj”. Riječ je o pouskrsnom susretu Isusa i njegova učenika Tome koga je kršćanska tradicija prozvala “nevjernim” a i sam ga Seder na jednoj drugoj slici također tako imenuje. Dvije Sederove slike iz iste godine (2003), a opet tako različite, dvije sekvence istoga događaja, dvije mogućnosti susreta s tajnom raspetoga Pravednika koga je Bog čudesno uskrisio.

Prva slika, s dosta uzavrelosti, s početka je susreta Isusa sa sumnjivim učenikom, s Tominim nemirnim prstom usmjerenim prema Isusovoj rani (Nevjerni Toma). Druga slika koloristički je i u pokretima stišanija, Toma je mirniji, u ispovjednom povlačenju ruke i priznanju objave Boga u tjelesno Raspetom – Gospodin moj i Bog moj.

Riječ je o ranama, o izranjenom tijelu iako uskrslom. Riječ je o Bogu koji se ne može odgurnuti u pobjednički mit uskrsnuća, o Bogu kojega nema bez apsurda ljubavi, križa i besmisla patnje, bez totalnoga gubitka, sveopće ostavljenosti i one najtjeskobnije, odsutnosti Boga u nagloj i nepravednoj smrti, o Bogu kojega nema bez mraka i duge šutnje Velike subote kojeg samo ljubav može izdržati. Kojeg se prepoznaje i dodiruje u nebrojenim izranjenima ovoga svijeta.

Riječ je, dakle, Tomi u nama, o autoportretiranom slikaru kao čovjeku uopće koji traži Boga u

Gospodin moj i Bog moj (Đuro Seder)

ranama, u protestu protiv lakomislene vjere. Riječ je o ranama Drugoga kao “dokaznom materijalu” vjere, o ranama na tijelu čovjeka i ljudi, Božje djece kao privilegiranom mjestu susreta s Bogom. I misao kreće u daleku prošlost, k svetom Martinu Tourskom, prvom zaštitniku Francuske, čovjeku koji je živio u vremenu arijanskih sukoba oko Isusova čovještva i božanstva, u 4. stoljeće, u vrijeme opijenosti konstantinovskom slobodom kada se, kako piše Martinov životopisac Sulpicije Sever, izvanjski slobodni kršćani nalaze pred novim iskušenjima, pred onim najvećim, pred samorazumljivošću i trijumfalizmom vjere, kada čak Isusa, i onoga na križu, krune zlatnim krunama svjetovnih careva. Tako se, piše Sever u 24. poglavlju svečeva životopisa, i Martin našao na teškoj kušnji. Ukazao mu se jednom zgodom nitko drugi nego sam Nečastivi; i to u zasljepljujućem svjetlu i predivnom liku samoga Krista, obučena u sjajnu odjeću, na nogama sa zlatnim sandalama i s dijademom, carskom krunom od najdragocjenijeg kamenja na glavi. Martin se izgubio. “Martine, priznaj ono što vidiš: ja sam Krist. Na povratku na zemlju htio sam se prije svega objaviti tebi” – zavodljiv je đavao. Martin je samo šutio. “Dakle, Martine, zašto se ustežeš povjerovati u onoga koga vidiš? Ja sam Krist” – uvjeravao je đavao. “Gospodin Isus nije navijestio da će doći obučen u purpur, niti sa sjajnom dijademom. Neću vjerovati u Kristov dolazak ako ne bude imao izgled i oznake dana svoje muke, ako ne donese rane s križa” – rezolutno je, slično učeniku Tomi, Martin odbio velikoga napsnika.

Sederov Toma jest čovjek, čovjek svih vremena, a ne samo “moralno izopačeni” suvremeni ateist i materijalist koji se eto želi osigurati, koji želi opipati i posjedovati. Toma, zvani Blizanac, je svevremeni čovjek, vjernik nužne sumnje. On je blizanac svakome od nas. Jer, bilo bi prebrzo i lakovjerno odmah povjerovati u uskrsnuće. Uskrsnuće bez rana otklizalo bi u pobjednički mit, u sretni završetak, u jeftini Happy End (T. Halík) kojim bi se obeskrijepio ne samo Isusov križ nego bi se čitav život ispraznio i opustošio od smisla. Bila bi to vjera u Svemogućega kojemu je svemoć vladanje i dominacija, a ne vjera u Boga otvorenih očiju za patnju i nevolje svojih stvorenja (J. B. Metz). Bio bi to bezosjećajni i nesolidaran Bog, Bog koji se oglušuje na ljudske muke, na traženja, na sumnje i grijehe, na tolike nepravedne patnje i nezacijeljene rane svoje djece. Bio bi to Bog koji potvrđuje ubijanje nedužnih i legitimira sveti teror u vlastito ime. Bio bi to trijumf zaborava i otuđenja samoga čovjeka. Sederov Toma prepoznaje u Kristovu tijelu brata čovjeka, svoga gospodina koji pati, Boga koji mu se objavljuje u ranama podnesenim za prijatelje, za ljude. Toma ne može ostati nedodirnut ni ravnodušan da u patničkim ranama ne prepozna samoga Boga. Sederov Toma trebao bi biti vjerna slika vjernika.

Fra Ivan Šarčević

Žene na grobu (Vladimir Blažanović)

Isusovo uskrsnuće između vjere i nevjere

Uskrs i Uskrsni ponedjeljak

Mt 28,8-15

Redovno pod misama čitamo kratke ulomke evanđelja izvađene iz šireg konteksta, iz veće cjeline a koja je važna za bolje razumijevanje saslušanoga. Tako je i s izvještajima o utemeljujućem događaju kršćanske vjere – s Isusovim uskrsnućem. Tako je i s današnjim ulomkom o ženama na grobu i glavarima svećeničkim, o dva stava – vjeri i nevjeri prema Isusovu uskrsnuću.

Matej Evanđelist opisuje kako su glavari svećenički i farizeji nakon Isusove smrti na križu i polaganja njegova tijela u grob, otišli upravitelju Pilatu i zatražili da pošalje više vojnika da osiguraju grob, jer je – kazali su – onaj “varalica”, misleći na Isusa, za života još rekao da će uskrsnuti. Htjeli su da Isusovi učenici ne bi ukrali tijelo i onda širili priču o uskrsnuću. Vjerojatno sit njihovih zanovijetanja, Pilat je uvažio molbu i prepustio im da čine što hoće. Oni su, piše dalje Matej, otišli, zapečatili grob i pojačali stražu.

A onda se događa nešto nesvakidašnje. Ujutro prvoga dana u sedmici, dolaze Marija Magdalena i druga Marija pogledati grob. Uto stiže Božji anđeo i s njime potres. Strah obuzima stražare, oni postaju bespomoćni, beznačajni pred Božjim zahvatom. Božji anđeo otkotrljava kamen s groba i govori ženama da Isusa unutra nema. Kaže im: “On nije ovdje! Uskrsnuo je kako je rekao.” Žene dobivaju nalog da jave Isusovim učenicima da idu u Galileju i onamo će ga vidjeti. Matej s Božjim anđelom želi kazati da je sve što se s Isusom događa jedino u prostoru Božjega a ne ljudskoga djelovanja: i potres, i kotrljanje kamena, i prazan grob, i uskrsnuće. Nitko, ni glavari svećenički, ni stražari, ni Isusovi učenici nemaju nikakav utjecaj na to da je Raspeti živ.

Žene, obuzete strahom i velikom radošću, kreću s groba javiti učenicima da je Isus uskrsnuo. I dok su tako išle, dolazi im Isus ususret. One mu u strahu i radosti obujmljuju noge. Isus im govori da se ne boje nego da idu i jave njegovoj braći da pođu u Galileju. Sve je prema Mateju Evanđelistu usmjereno k Isusovom ukazanju učenicima u Galileji, onamo odakle je sve i krenulo, onamo gdje ih je Isus sabirao i gdje su najviše djelovali. Isus će, opet prema Mateju, u tom posljednjem susretu reći svojim učenicima da je on vladar svijeta i kao takav da ih šalje po svem svijetu da od svih naroda učine njegove učenike i da ih krste. Posljednja riječ, posljednja poruka Matejeva evanđelja Isusove su riječi obećanja: “I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.”

No, vratimo se uskrsnuću. Evanđelisti različito opisuju događaje vezane za Isusovo uskrsnuće. Nijedan, međutim, ne opisuje sam događaj uskrsnuća, ali svaki naglašava svjedočanstva žena i kasnije učenika da su susreli Raspetoga Isusa. Matej Evanđelist naglašava kako su žene odlazeći s groba po anđelovu nalogu susrele Isusa. U njih se, piše Evanđelist, miješao strah i velika radost. Radost zbog doživljaja nečega izuzetno velikog, dobrog i svetog. Radosne su jer se potvrdila njihova vjera da je nemoguće da nepravda, križ i smrt u Isusovu životu imaju posljednju riječ. Bog nije Bog mrtvih nego Bog živih. Bog ne dopušta da pravednik umre. Raspeti je živ. No, osjećaju i strah, jer ih tajna uskrsnuća nadilazi, jer je u konačnici nepojmljiva. Osjećaju strah, jer pitanje je hoće li drugi povjerovati u njihovo iskustvo i povrh svega kako će na njihovu poruku reagirati vjerski poglavari, religijski i politički moćnici. Zbog svoje radosti mogu loše proći, slično Isusu.

Sve što se oko Isusa događalo, posebno uskrsnuće, koncentrira se oko pitanja vjere i nevjere u njega i u njegovo poslanje. Tako nam i današnje evanđelje, s jedne strane, ističe da su žene povjerovale anđelovoj riječi, dok su, s druge strane, glavari svećenički i starješine naroda ostali zatvoreni za ikakvu mogućnost da je Isus živ. S jedne strane vjera žena, s druge strane nevjera vjerskih poglavara i njihovih slugu koji Isusa nazivaju varalicom. Služe se svim sredstvima da utišaju radosnu vijest. Obmanom i velikim novcima (u spletkama i novcu je njihova moć!) potkupljuju stražare da šire vijest da su Isusa iz groba ukrali njegovi učenici dok su oni spavali. Oni će i s upraviteljem, s Pilatom, varanjem srediti da ne dođe do kazne jer su vojnici “zaspali” na straži.

Do koje je mjere vjera žena očvrsnula u susretu s Isusom govori i to da one odmah kreću s

Marija Magdalena na grobu (Giotto)

groba i odlaze javiti učenicima da će Isusa sresti u Galileji. No, do koje mjere je ta ista vjera i krhka govori Matejeva slika da žene padaju nice pred Isusom i obujmljuju mu noge. One time priznaju da ne mogu ništa učiniti bez Isusa. Žele ga zadržati, žele da on ostane s njima. Vjera traži sigurnost, opipljivu, materijalnu sigurnost, hoće tjelesnu prisutnost Isusa. Vjernici traže Božje lice, Božju opipljivu blizinu. U vjeri uvijek ima ima straha, jer se vjera ne temelji na vlastitim snagama nego na posvemašnjem pouzdanju u Isusa, u Boga koji je Duh i kojim ne može nitko raspolagati po volji. Žene se boje i onih koji imaju moć i vlast, onih koji su Isusa osudili i dali razapeti, da im se slično ne dogodi.

Vjera, dakle, ne lišava čovjeka svih bojazni. Zato prvo što anđeo, Božji glasnik govori ženama jesu riječi: Vi se ne bojte! I Isus, prije poslanja žena njegovoj braći, također kaže: Ne bojte se! Matej posebno naglašava kako je strah velika kušnja za vjeru, strah od Božje tajne, strah od svoje nemoći te nikako na zadnjem mjestu strah od moćnih i nasilnih ljudi. Sjetimo se da Matej počinje svoje evanđelja anđelovim govorom Josipu u snu, u vrijeme Isusova rođenje, da se ne boji uzeti Mariju za ženu. Tako do uskrsnuća kao novoga života, Matej a i drugi evanđelisti svoje razumijevanje vjere u Boga uvijek vežu uz zahtjev da se učenici/vjernici ne straše, da svoje pouzdanje posve izruče u Božje ruke. Isus je stalno govorio učenicima da se ne budu tjeskobni, da ne budu malovjerni, da ga ne zataje. Sva Isusova pouskrsna ukazanja učenicima započinju također pozivom da se ne boje i darivanjem mira.

Žene su povjerovale. Glavari svećenički, starješine naroda i njihove sluge, oni glavni u vjeri, nisu povjerovali. Nemojmo prebrzo zaključivati kako su ovi bili tvrdokorni bezbožnici. Uvidimo i priznajmo da smo i mi današnji kršćani sličniji glavarima svećeničkim i starješinama nego ženama. Nisu ovi ljudi bili nevjernici. Bili su to vrlo pobožni ljudi. Neki od njih čak u iznimnoj mjeri ljudi molitve i pokore. Ovdje se ne radi o bilo kakvoj nevjeri, o suvremenom ateizmu koji, u različitim formama, niječe postojanje Boga ili posve uklanja pitanje Boga. Ovdje se ne radi o nijekanju Boga, nego o nevjeri u srcu vjere. Ovdje se priznaje Boga, čak se djeluje u ime Boga. Oni su i raspeli Isusa s čvrstom vjerom kako čine boguugodno djelo. Riječ je o tome da su glavari svećenički više vjerovali u sebe, u moć svoje sile i novca nego u Božju milosrdnu snagu. Oni su molili i prinosili žrtve Bogu, ali su uza svoga boga vezali nasilje, varanje, potkupljivanje. Nisu povjerovali u Isusa, u njegovu poruku o Božjem kraljevstvu. Nisu povjerovali u Boga Oca svih ljudi, u Boga ljubavi i praštanja i za neprijatelje, nego u boga svoga pravovjernog sistema, svoje pravde i svoje pobožnosti.

Doista je važno zastati i priznati da nismo različiti od onih ljudi koji nisu povjerovali Isusu pa onda ni njegovom uskrsnuću. Ne čudimo se i ne odgonimo od sebe subverzivnu misao o sebi, o svojoj nevjeri. Priznat ćemo mi, zacijelo, uskrsnuće. Htjet ćemo i prodrijeti u tajnu toga događaja, ali u cjelinu Isusova života i poruke nećemo. Poput Isusovih protivnika i nama je daleko lakše povjerovati u Božje čudesne zahvate, u njegovu smrt, nego u Isusovu životnu poruku nenasilja i ljubavi. Lakše je čak povjerovati u čudesno uskrsnuće kao Božji zahvat nego se prepustiti Božjem zahtjevu ljubavi i praštanja prema bližnjemu u svojoj sredinni, osobito prema neprijatelju. Lakše je, daleko lakše, vjerovati da ovim svijetom upravlja zlo i loše, nego dobri Bog. Lakše povjerovati u boga osvete i u svijet osvete, nego u Boga bezgraničnoga milosrđa.

Za razliku od Isusovih protivnika mi, dakle, ipak vjerujemo u Isusovo uskrsnuće, ali poput njih teško nam je povjerovati ili čak ne vjerujemo u ono što je sve prethodilo uskrsnuću, u čitav Isusov život i u njegovu temeljnu poruku – u poruku ljubavi s križa za sve ljude. I mi se vodimo svojim prirodnim nagnućem za silom i moću, sve do đavolskog uvjerenja i oholog priznanja Boga i njegova postojanja, ali kada je u pitanju javno djelovanje i uređenje naših odnosa, onda nam milosrdni Bog ne treba, nego jedino naš bog osvetnik, bog potvrde naše uske, nasilne i nepravedne pravde. Uostalom, lakše je vjerovati u Isusovo uskrsnuće nego ono što ta ista vjera podrazumijeva: vlastito obraćenje, uskrs u srcu života. I mi se vodimo onim što je teolog kazao: “Zar nije tako strahovito ljudski željeti pobijediti, satrti protivnika, gledati ga pod svojim nogama ponižena, budalu, slušati kako cvile oni moćni i nasilni, samozvani pravedni, oni umišljeni mudri, podrugljivci i cinički sumnjivci? Tko to ne bi barem potiho poželio? Ta sva povijest kroči putovima sile, i tko je ne bi koristio ako mu je konačno pri ruci?” (Što ako vjerujemo u uskrsnuće? – V. Bajsić, Kana 4/1982). Tako smo u posljedicama vjere jednaki s Isusovim protivnicima i neprijateljima.

Na primjeru žena kod groba kazali smo da je strah najčešći i najbliži pratitelj vjere. Možda je to čovjekov najveći strah. Puno je ljudi koji se boje povjerovati. I bezbrojni su razlozi straha i različiti su strahovi. Postoje mali i veliki strahovi, razložni i bezrazložni. Strah od nepoznatog, strah od moćnog protivnika i zla, strah od naše vlastite slabosti. Strah za sebe i za naše najbliže. Ako uzmemo i u vlastitom životu sve naše bitne odluke su popraćene strahom hoćemo li uspjeti, hoće li se sve ostvariti kako treba. Iz straha od budućnosti, od straha kako će se drugi ponašati, ne usuđujemo se odlučivati, nego prepuštamo drugima da nama upravljaju. Iz straha ne uzimamo život u svoje ruke. Obuzima nas strah kakvi ćemo ispasti kod drugih. Strah nas čini nepokretnima, zaustavlja naše korake ili nas čine agresivnima, obranašima svoje neupitnosti do paranoje, sve do strahovitih i opakih laži i nasilja nad nevinima.

U strahu za sebe većina ljudi svojim snagama i raznim trikovima želi otjerati ili svladati strah, i onaj najveći – strah od vjere. Jer vjera znači ostavljanje sebe i izručenje Drugome bez bojazni za sebe. Kad je Isus tražio od svojih učenika da postanu kao djeca, nije mislio da oni tjelesno budu djeca, nego da djetinjim pouzdanjem povjeruju u njega, u Boga, da svoj strah izruče u Božju uskrsnu snagu. Nikada dokraja da prihvatimo da se kod vjere ne radi najprije o vjerovanju u pojedine formule/članke vjere, u pobožnu praksu molitve i pokore, nego povrh svega i najprije o povjerenju, o totalnom pouzdanju ne u sebe nego u Drugoga, u Isusa Krista, u Boga kojega je on posvjedočio svojim životom i koji na iznenađujući način upravlja i našim životima.

U vjeri koja se želi lišiti svoga straha žene obujmljuju Isusu noge, jer znaju da ne mogu same, znaju da se moraju uhvatiti daleko jačega od njih. Zato i mi molimo da Bog umnoži našu vjeru. Naša je vjera uvijek mala, uvijek strašljiva, uvijek smo nešto tjeskobni. Zato Isus govori da će biti s učenicima, s nama, do svršetka svijeta. Isusovo obećanje da će biti s učenicima, ne znači međutim da će Isus vidljivo hoditi uz čovjeka niti odlučivati sve za nas. Isus, zapravo, nikada ne oduzima osobnost, nikada čovjeka ne lišava slobode. Bog čovjeku ne preuzima odgovornost i odluku. S vjerom je doista tako da se čovjek izručuje neizvjesnosti kao da se nalazimo posve sami.

S druge strane, za razliku od žena, svjedokinja Uskrsloga, i njihova straha, kod glavara svećeničkih, starješina i farizeja najgora kušnja vjere je veća vjera u sebe nego u Boga. Radi se o miješanju ljudskih mudrovanja, moći, sile, novca i vlasti s vjerom u Boga. Zato mnogi od nas samo riječima govorimo da vjerujemo, ali se nikada dokraja nismo pouzdali u Boga. Pouzdajemo se u razne druge stvari i ljude, ideje i ideologije, u moć novca i našu sposobnost varanja. Zato često kalkuliramo i lažemo. Na taj način se vjera izokreće u svoju suprotnost. Od vjere u Boga, u Isusa, tražimo da ljudi nama vjeruju, da vjeruju u naše projekte. To radimo i mi svećenici. Kao da nismo poslani da ljudi vjeruju u Isusa, nego sve činimo, služimo se i Isusom i Bogom, da ljudi nama povjeruju, u nas grešne, nemoralne i potkupljive ljude. Pa to rade i današnji moćni crkveni poglavari, svećenici i duhovnici, nasilni vjernici, koji svoju vjeru stavljaju drugima za jedini uzor, koji se grade čuvarima i policajcima vjere, koji druge “utjeruju” (pa i ubijaju!) u svoju uskoću sve pod krinkom pravovjerja. Koji svoje zlo, svoju moralnu mizeriju i svoju “pravdu” proglašavaju Božjom pravdom i nasilno je nameću drugima.

U evanđeljima o Isusovu uskrišenju imamo dakle dva stava u vjeri: strah i oholost, u konačnici vjeru i nevjeru. Kao što su žene povjerovale, radosne dopustile da Isus odgoni njihov strah, drugi stav prema vjeri je oholo nepovjerenje glavara svećeničkih i starješina, odnosno uzdanje u sebe i u redovni zli tijek povijesti – nevjera unutar same vjere. Ne zaboravimo i žene i glavari su bili vjernici. Glavari svećenički su se iz vjere zatvorili za mogućnost novoga života. Oni su Isusa čak proglasili varalicom. Trajno se kroz povijest ponavlja da zapravo stvarne varalice nazivaju svojim imenom onoga tko to nije. Isus nije bio varalica. Zamijetimo iznova da nije bilo tko nazvao Isusa varalicom, nego profesionalni vjernici, svećenici, pobožni farizeji i učeni ljudi u vjeri. To je kušnja svih vjernika. U svojoj preuzetnoj nadmoći oni se ne sastaju s Isusom, s Bogom, nego stvaraju zabune, pometnje i svađe, obmanjuju i iskrivljuju istinu, lažu. Oni nemaju savjesti, ne mogu se pokajati. Njihov bog je bog nasilja i odmazde. Hrane se osvetom, stvaraju od svojih obitelji i zajednica teatre osvete, potkupljivosti i zlobe.

Valjalo bi zastati usred naše povijesti, danas, usred vjere između straha i nasilja, bojazni i varanja, sumnje i potkupljivanja. Valjalo bi zastati i preispitati se gdje smo mi, svatko osobno. Što upravlja mojom vjerom, mojom ljubavlju, mojim životom: strah ili sila, vjera u Boga ili vjera u sebe, vjera u Isusa ili novac?

Vjera u Isusovo uskrsnuće vjera je u Božji ničim uvjetovani slobodni i milosrdni zahvat. Bog nije dopustio da trijumfira zlo i nasilje, ali ne varanjem i nasiljem, ne pobožnim obmanama ni novcem, nego križem i ranama, dobrotom i milosrđem, ljubavlju i praštanjem u Sinu Isusu, našem bratu i spasitelju. Ako se, međutim, u mome životu ništa ne bude mijenjalo na bolje, ako i dalje budem lagao i petljao, ako i dalje budem smišljao osvete nad protivnikom i neprijateljem, ako i dalje budem miješao vjeru u Boga sa silom i novcem, trikovima i obmanama, uzaludna je ta vjera: badava je Isus živio i umro, badava je uskrsnuo. Tada će opet trijumfirati bezboštvo u srcu vjere. Tada će se ovaj svijet, moj i naš jedini svijet, moja i naša obitelj i zajednica, umjesto radosti novoga, uskrsnog života, urušavati u sve gore nepravde i laži, patnje i nedužne smrti. Vjera u Isusa, vjera je koja napušta strah i odriče se zle moći nad ljudima.

Sretan vam Uskrs!

******************

Mirni produžetak Uskrsa

Uskrsni ponedjeljak

Mt 28,8-15

Uskrsni je ponedjeljak. Danas je mirnije. Spremali smo se kroz korizmu a naročito kroz Veliki tjedan. Jučer smo nastojali primjereno svetkovati Gospodinovo uskrsnuće, Božju obnovu života iz smrti. Jučer smo bili svečarski raspoloženi, možda na trenutke i nervozni kako će sve proći, jeli smo blagoslovljenu hranu i drukčije smo se obukli za slavlje dana Gospodnjega. Dana od kojega su sve nedjelje nedjelje, završetak i početak, punina i izvor sedmice, naših svakodnevnih dana.

Danas smo tiši, suzdržaniji. Danas nas još jednom pohađa smisao svih događanja zadnjih dana kojih smo se spominjali: Cvjetnica – svečani Isusov ulazak u Jeruzalem, pa u četvrtak posljednja večera, pa na petak povlačenje Isusa po sudištima i po putu križa, sve do razapinjanja i ponižavajuće smrti. U subotu, dan šutnje i groba. I onda, od subote navečer, događaji i vijesti, simboli i poruke, obredi i pjesme sustižu jedni druge: Bog je uskrisio mrtvoga, Raspeti je živ; pa onda čestitke i dobre želje. Danas se uspostavlja ravnoteža, završetak i sabiranje velikih dana i lagani ulazak u svakodnevicu, međuprijelaz u običnost.

Ovaj dan ima nešto što bismo mogli nazvati unutarnjom molitvom, onom iz dubina, bez puno riječi, onom u kojoj Bog unosi red u naše živote, smiruje nas, preslaguje važnosti naših doživljaja, naših križeva i patnji i sumjerava ih s Isusovim. Ovo je dan kada i nama kao ženama – koje još nisu svjesne što im je anđeo rekao na grobu pa odlaze s groba u strahu i nesnalaženju – prilazi Isus i pozdravlja s običnim: Zdravo! Ovim običnim pozdravom kao da govori: uspravite se, glavu gore! A žene odmah iskazuju poštovanje Isusu, obujmljuju mu noge, poklanjaju mu se. One bi zadržale Isusa, jer vremena su nesigurna, ljudi utjeruju strah ljudima, budućnost je neizvjesna; potrebno je imati nekoga za koga se možemo čvrsto uhvatiti. A Isus to ne dopušta. Govori im da se ne boje, nego neka idu ljudima, njegov braći, onima koji su se zatvorili u strah, i neka ih pozovu u Galileju, u svakodnevicu, na starim mjesto odakle su otišli, ondje će ga sresti. Isus će biti s njima u običnostima njihovih dana, i baš od te običnosti činiti posebno vrijeme, novost života.

Također, ovo je dan, obični dan kada se osim vjere nastavlja i nevjera, i sumnja i potkupljivanje. Vlast nastavlja svoje. Glavari svećenički i starješine – piše Matej – nastavljaju podmićivati vojnike, svoje sluge, da krivo preusmjere uskrsnu poruku, da sve ispadne namještaljka i konstrukcija Isusovih učenika. Ljudi se ne mijenjaju tek tako. I najsnažnija poruka života teško stiže i mijenja dosegnuta i utvrđena mišljenja i ponašanja.

Ovo je za vjernike dan tihe zahvale: za dar postojanja, za bližnje, za iskustvo da se u životu ne može sve proizvesti svojim sposobnostima i domisliti svojim umovanjima; dan slutnje da je moguće još za ovoga života uskrsnuti na novi početak. Tko je zahvalan iz uskrsne nade, kao da dvostruko živi, sigurnije se kreće među ljudima, ne ide kroz život sa strahom i ugroženošću. On ne prkosi, ne gradi ograde oko utvrde svoje osobnosti, ne sitničari, ne nameće se kao mjera stvari, nije neupitni arbitar ali ni neodgovorni bjegunac iz problema. On ukazuje na onoga koji je viši od njega, i svojom krhkošću veliča onoga koji slabost preokreće u dostojanstvo i s njime mijenja i sebe i okolnosti oko sebe.

Tko zahvalno živi iz svjedočanstva novoga života, probuđena iz najgoreg prezira i smrti, on mirnije prihvaća poplave svakodnevnih vijesti i medijskih iznenađenja, ne gubi glavu kad se svjetina oko njega razjari, kad se i prijatelj preuveličano razgnjevi; ne povodi se za prijetnjama, ne dopušta se ucijeniti ni potkupiti od moćnih glavara i njihovih slugu. Onaj tko je zahvalan iz darovane novosti života, ne zapetljava se u nervozu pred problemima, smrtno ne tuguje nad svojim razočaranjima, zabludama i obmana. On ih ne krivotvori, on se izručuje zadnjoj nadi spasa. On vedro živi, ne bez briga, ali te brige opušteno nosi i strpljivo svladava.

Iz radosne zahvalnosti za Božju darovanu ljubav u uskrslom Isusu vjernik polazi na svoj svagdanji put, pohađa svoje bližnje, živi solidaran s njima u običnosti radnih dana i posreduje im poruku da grijeh i zlo, poraz i smrt nemaju zadnju riječ. On svojim bližnjima kaže: Zdravo, uspravite se, hajdemo dalje, nastavimo i sebe i bližnje oslobađati straha. Bog novog, slobodnog, uskrslog života nenametljivo se nudi našim danima, običnim danima, našim susretima i odnosima. Ne pokraj groba, ni pri ranama i povredama prošlosti, ni u gorčinama i nevoljama, ni u strahu od drugih ni u depresivnoj nemoći, nego u svakodnevici novih iskoraka produžava se uskrs. Zahvalnost za Uskrsloga, početak je nove povijesti.

Sretan vam Uskrs!

Fra Ivan Šarčević

Uskrsnuće (Ivo Dulčić)

Isusa u grobu nema

Uskrs

Iv 20,1-9

Kad se stišala golgotska galama, kad su se akteri Isusova razapinjanja povukli u svoje svakodnevlje, izvukla se Marija Magdalena, još za mraka, i krenula na grob. Vjerojatno se povukla u krug Isusove majke i pokojeg učenika, u strahu skrivenih od obijesna mnoštva u nekom jeruzalemskom skrovištu. Ili se negdje šćućurila u svom skrovištu.

Što je Mariju Magdalenu nagnalo da ide na Isusov grob? Možda radoznalost? Možda unutarnja pobuna i neslaganje s činjenicom da nasilno umre netko tko je toliko volio ljude, koji je i nju izvukao iz tame života, spasio iz okova starih navika, slabosti i zla? Možda potreba da u blizini mrtvoga Učitelja, u samoći i miru, prijeđe put njihovih susretanja, da mu opet osobno i intimno zahvali za darovanost novoga, oslobađajućega puta; da se čisto onako porazgovara s njim? Jer nitko je nije toliko razumio. Ona je ljubila puno, ali nije bila ljubljena. Isus ju je razumio i zavolio. Okrenuo joj život u novom smjeru.

Pismo ne izvještava o razlozima Marijina dolaska na grob, nego o njezinom nenadanom uvidu da je kamen s groba maknut. Neočekivano: Isusa u grobu nema. Onako kako je došao na svijet, u tuđoj pojati, tako je prošao kroz tuđi grob. Došao i prošao. I nitko nije dokraja povjerovao, čak ni učenici koji su kroz tri godine s njime boravili, pričali i slušali ga, pješačili i blagovali s njime. Kao da nitko nije ozbiljno uzimao njegove nagovještaje o uskrsnuću, o nemogućnosti smrti onoga tko je u životu bio potpuno očitovanje Boga, njegove ljubavi i milosrđa.

Zbunjena Marija trči da muškima, Petru i vjerojatno Ivanu, drugom učeniku koga se ne imenuje (pretpostavlja se po onim riječima: kojega je Isus ljubio), kaže da je Isusa netko uzeo iz groba, nekamo ga premjestio. I dva učenika trče. Evanđelist Ivan do u sitnice opisuje trčanje dvojice učenika kao da time hoće iskazati ne samo važnost ove dvojice učenika, nego u njihovim radnjama, akcijama i pokretima, želi prenijeti svojoj zajednici sve što se događalo oko Isusova groba te da je grob uistinu nađen prazan.

Onaj drugi učenik bio je vjerojatno i mlađi i poletniji. Brže je stigao na grob. Nadvirio se nad njega, vidio plahte u kojima je bio umotan Isus i zastao nad prazninom. Vjerojatno je razmišljao što se sve to moglo dogoditi, tko je mogao maknuti Isusovo tijelo, ili možda tko je uistinu Učitelj kojega je slijedio. Možda je čekao Petra pa da zajedno uđu.

Petar je sporije trčao. Stigao je poslije. Ali silazi u grob, želi doći na mjesto gdje je Isus bio položen i sve provjeriti. I uistinu, Isusa nema. Bijele krpe u koje je bio umotan odložene su. I ručnik kojim je bila umotana Isusova glava posebno je složen. Je li bilo vremena za slaganje ručnika ako je netko „ukrao“ Isusovo tijelo? Je li ga Isusu sam složio? Je li ručnikom dan kakav znak? Da nije ručnik pripadao Mariji Magdaleni, nekoj od žena ili učenika? Da njime možda nije odložen zemaljski čovjek?

Ništa puno ne znamo. Ivanovo nam detaljno opisivanje dolaska na Isusov grob Marije Magdalene i dvojice učenika ne pomaže u rasvjetljavanju samoga događaja uskrsnuća. Prazan grob nije dostatan dokaz da je Raspeti živ. Ostaje nam činjenica Isusova sramotnoga stradanja, smrti i polaganja u grob. Ostaje nam činjenica praznoga groba. Odnosno, sve počinje svjedočanstvom Isusovih učenika da je grob prazan, da je Raspeti živ, da nije među mrtvima. I da se sve dogodilo po Pismima, da u Isusu Bog ispunjava svoja obećanja dana ocima. Kršćanstvo počinje porukom učenika da su susreli raspetoga Gospodina i da njegov život, osobito njegova muka i smrt, imaju smisao te da je uskrsnuće potpuni čin vjere. Tako je Isusova radosna vijest zaokružena radosnom viješću o uskrsnuću. Od malovjernih i zbunjenih, strašljivih i neuvjerljivih, učenici su postali sigurni i vjerni svjedoci. Isus i njegovo evanđelje postali su radosna poruka svijetu, poruka koja nudi puninu života.

Sretan vam Uskrs!

************

USKRS MARIJE MAGDALENE

Magdalena na grobu (Vladimir Blažanović)

Iv 20,1-9

Velik je čovjekov problem, najveći, vlastita smrt. Opravdano mi ljudi želimo nastaviti živjeti i poslije smrti. U svojoj djeci, često. U svojim djelima, još češće, dakle u svojoj slavi. Čovjek nema u sebi nikakve sigurnosti vječnoga trajanja. Nema ni u drugima, djeci i prijateljima, jer i oni umiru, sjećanja su kratka; nema čovjek svoga trajanja ni u djelima, jer nadolaze takve revizije prošlosti da ono i što je objektivno valjano, što je uzorno, biva u nekim epohama proglašeno izdajom, slabošću ili “papučarenjem”. Čovjek jedino u Bogu – a to je stvar vjere – ima svoje trajanje. Za kršćane je to Bog ljubavi. Za kršćane je to nasljedovanje Isusa Krista koji je čak i život podredio ljubavi. Ljubav je, svjedočanstvo je biblijskih vjernika, jača i od života i smrti. Ona je vječna, ona je prvo i glavno svojstvo Boga.

Da je ljubav jača od smrti govore nam izvještaji o Isusovu uskrsnuću. Božja ljubav je pobijedila ljudsko zlo i najveću ljudsku muku – smrt. Isus je uskrsnuo. O tome danas na svetkovina Uskrsa slušamo iz skraćenoga izvještaja iz Ivanova evanđelja o Mariji Magdaleni na Isusovu grobu. Ta se žena, piše Ivan, još za mraka iskrala iz nekoga skrovišta i došla k svome Učitelju na grob da s njim razgovara. Inače Mariju Magdalenu evanđelja spominju 14 puta. Ona je uvijek prva među ženama na popisu žena koje se imenuju uz Isusa, na Putu križa, u događajima pored praznoga groba, u ukazanjima [osim u Iv 19,25 pod križem gdje se prva spominje Isusova majka Marija]. Mariju Magdalenu se naziva prvom navjestiteljicom uskrsnuća, štoviše apostolicom apostola jer joj se prvi ukazao Gospodin Isus i jer je ona bila ona koja je učenika zvala na grob i prenosila im poruku da je Isus živ te da krenu za njim – nasljedovati ga u Galileju, ondje gdje su sve započeli.

Marija se nije mirila sa smrću nekoga koga je voljela, nekoga tko ju je – kako predaja govori – oslobodio sile demona. Njezina ljubav se nije mirila s porazom svega, njezina je ljubav htjela pobijediti smrt i odsutnost onoga koji ju je tako čisto ljubio, jer imala je najveće iskustvo na zemlji – iskustvo novoga života: ondje dakle gdje je osuđena na društvenu smrt od drugih i gdje je sama od sebe digla ruke, u susretu s Isusom dogodila se radikalna novost života. Ljubav je jača od svake smrti.

Za uskrsni događaj osim što je Marija Magdalena pozvala dvojicu glavnih Isusovih učenika, Petra i Ivana, da vide prazan grob, važno je i ono što se poslije događa, a što zbog dužine izostavljamo čitati na današnji dan. Naime, nakon što je ova žena pozvala dvojicu učenika i nakon što su oni, svaki na svoj način, provjerili prazan grob i pošto su, iako nisu poznavali Pisma koja govore o Isusovu uskrsnuću, povjerovali i otišli, Marija je i dalje ostala kod groba i plakala. Plakala je puno. I u to joj dolazi Učitelj Isus koga ona ne prepoznaje. Mijenja ga s vrtlarom i traži ako je odnio Isusovo tijelo da ga vrati, sve dok je Isus nije zovnuo njezinim vlastitim imenom: Marijo! I govori joj da ga ne zadržava sa sobom, da shvati da ljubav ne može biti posjednička, jer mora ići k svome Ocu i Ocu njezinu i Ocu njezinih prijatelja. Tek tada, nakon nemirenja i plača, Marija odlazi s groba i naviješta učenicima da je vidjela Gospodina i govori im sve što joj rekao.

Krist i Magdalena (Ljubo Lah)

Marija Magdalena je ljubila Isusa. Njezina je ljubav, događaj s groba to svjedoči, nasljedovanje Isusove ljubavi koja je jača od smrti, a koju je ona već doživjela. Imamo mnogo poteškoća s ovom ženom, jer ju je kršćanska tradicija skoro zarobila u prostor grešnosti, posebno u grijeh na seksualnom području, a suvremena kultura je koristi kao jeftini, površinski i komercijalni kič (T. Halík), kao sredstvo raznoraznih fantazija, tako da je se uklanja ustranu. A ona je nova žena, novi – uskrsni čovjek koji je ljubavlju oslobođen od svojih demona, bjesova i zloća. I zato je ona ustrajala u traženju, u ljubavi koja se ne miri da ljubav može biti pobijeđena zlom, uskoćama i intrigama, izdajama i novcem, zatajama i pranjem ruku, smrću… Ljubav je jača od smrti.

Na svetkovinu Božje ljubavi, na svetkovinu kojom se spominjemo Božje potvrde Isusove ljubavi prema svakome od nas, osobno ali kao obiteljskoj i široj zajednici, nama kao Crkvi vrijeme je da se poistovjetimo s Marijom Magdalenom, s obraćenom, otkupljenom, ozdravljenom ženom. Naime, vrlo rado i prekomjerno poistovjećujemo sebe i svoju Crkvu s Petrom, s Ivanom, a posebno s Isusovom i našom majkom Marijom. Ali je krajnje prikladno vidjeti se u slici Marije Magdalene. Jer i pojedinačno i kao Crkva nismo samo u stanju neporočnosti poput Blažene Djevice Marije, nismo “bez ljage i bore”. Mi smo pojedinačno i kao Crkva opsjednuti raznim demonima, demonom nacionalizma, demonom religijske isključivosti, demonom laži i krađe, demonom sebičnosti i neumjerenog zgrtanja imanja, opsjednuti smo demonom bezgrešnosti ili onog licemjernog općeg priznanja kako smo slabi i grešni, a ustvari ne dopuštamo da nas zahvati oslobađajuća Božja ljubav u Isusu Kristu. Ne dajemo pristupa Isusu da nas konačno dedemonizira i privede u Božje vlasništvo, u prostor Božjega kraljevstva.

Marija Magdalena bi trebala biti naša slika: Marija grešnica, Marija ozdravljena od svojih demona, Marija tražiteljica, Marija koja ljubi i ne miri se s porazom, a ne samo da slika nas i naše Crkve bude Majka Marija i to uvijek u nekom djevičanskom i djevojačkom stanju [takve su slike preplavile našu vjerničku praksu], kao da Majka Marija nikada nije postala zrela žena koja se slobodno odlučuje, koja ne razumije sve, koja također plače i koja opominje, koja se ne miri, koja je uvjerena da će Bog detronizirati moćne i ohole a podići ponizne i obespravljene.

Marija Magdalena je također slika vjernika i Crkve za naše vrijeme. Ona traži život u smrti, ljubav na grobu; otvorena je Božjem neočekivanom zahvatu ozdravljenja i uskrsnuća. Ona nije ohola ni samouvjerena u svojoj vjeri, nego plače jer je njezin Učitelj uklonjen iz zajednice ljudi, jer je njegova ljubav tako nerazumljena i poražena. Marija Magdalena se izručuje otajstvenoj Božjoj ljubavi. I njezino traženje u konačnici biva potvrđeno. Njezin je Učitelj zove njezinim imenom, Marija, i šalje je da napusti grob, da ide naviještati učenicima i svijetu da je on živ, da je u Očevoj blizini ali i s ljudima. Šalje je da kaže učenicima da ga nasljeduju prema Galileji, u svakodnevnom životu. To je put životnoga smisla, put ljubavi koja je jača od smrti.

Sretan vam Uskrs!

************

Uskrsli Krist (Đuro Seder)

Nada protiv svake nade

USKRS

Iv 20,1-9

Sa svim važnim zbiljama i istinama u iskušenju smo da upadnemo u apstrakciju, da ih odmaknemo od realnosti, od stvarnoga života. Tako je i s našom vjerom u Boga i u njoj s temeljnom istinom – Isusovim uskrsnućem. Kao da život i vjera idu paralelnim kolosijecima. Istina da je Bog uskrisio Isusa od mrtvih, nije, međutim, poput drugih istina, onako kako je vidljiv stol pred nama, kako vidimo lice našega bližnjega ili kako su dva i dva četiri. Uskrsnuće je istodobno nešto mnogo više i istodobno, prema svjedocima da je Raspeti živ, nešto mnogo konkretnije od naše najstvarnije stvarnosti. Isusovo uskrsnuće nije ni istina uzdignuta u nenastanjivi Božji prostor, dostupan samo “izabranim” vjernicima, nego stvarni događaj, utemeljujući događaj naše vjere, koji se nudi svima, baš svima na odluku.

Evanđelisti i pisci drugih novozavjetnih knjiga ne izvještavaju o samom događaju uskrsnuća. Iako sam događaj uskrsnuća nitko nije vidio, on se – uvijek prema svjedočenju Isusovih učenika – stvarno dogodio. Oni izvještavaju o onome što su sami vidjeli ili čuli od onih koji su susreli uskrsloga Gospodina. Zato imamo različite izvještaje, koji u svoj svojoj raznolikosti žele naglasiti samo jedno: Bog je uskrisio Isusa. Raspeti je živ. On je obećani Mesija, Učitelj i Gospodin. Bog je potvrdio njegov život. Poraženi u ljudskim očima, živi novim, vječnim životom u Božjoj blizini. Uskrsnuća nema bez križa, ono nije mit o sreći bez ljubavi, ljubavi do nedužne patnje.

Pisci – poput svakoga hoće prenijeti neki za njega presudan događaj – muče se kako da što plastičnije opišu svoje iskustvo. I nikada nisu zadovoljni, jer uvijek nešto izmakne, nikada se ne može sve izreći. Pritom dolazi i do različitih naglasaka. Jedan izvještaj govori o prvom dolasku žena na grob, drugi o prvom dolasku samo Marije Magdalene, treći o dvojici učenika koji na putu susreću Stranca, Isusa. U svakom se jasno ističe da je grob prazan, u svakom se ostavlja nevjerojatna sloboda odluke da se povjeruje u neočekivani Božji zahvat ili da je, kako je onodobna većina (utjecajnih i mislećih) ljudi i smatrala, Isusovo uskrsnuće izmišljotina, ili teološka maska za krađu Isusova tijela u okrilju noći od strane njegovih učenika koji se zapravo nisu mogli pomiriti s porazom: da takav prorok i čudotvorac skonča kao “ološ” na ljudskom otpadu.

Evanđelja kao i Biblija u cjelini ostavljaju mogućnost i vjere i nevjere. Uskrsnuće neusporedivo najviše. Nema prisile u vjeri. Vjera ne niče u silini i najjačih argumenata niti iz gorljiva uvjeravanja. Vjera nema nikakva uporišta osim povjerenja u riječ svjedoka i povjerenja u smislenost svega stvorenoga od Boga i povjerenja u Božje trajno zauzimanja za ljude i svijet. Veličina evanđeoskih izvješća da nikoga ne prisiljavaju na vjeru može se otkriti i u tekstovima koji govore da su, nitko drugi, nego baš žene one koje prve dolaze na grob, ne učenici, da je među tim ženama uvijek, nitko drugi, nego baš Marija Magdalena. A žene, slično kao i danas, nisu bile prihvaćane kao vjerodostojni svjedoci (viri probati) nego se o njima, kao i danas, mislilo da su raznositelji priča (pa i tračeva), pogotovo žene poput Marije Magdalene, jer one, kako kažu čak i Isusovi učenici, samo unose smutnju i zabunu.

Evanđelja, pak, s tim našim mukama oko žena gotovo da nemaju problema. Njih ne prešućuju. Štoviše, kao da i nas današnje ljude i kršćane još više guraju u sumnju i dilemu, odnosno u stanje nužne odluke vjere. Dakle, iako imamo relativno dosta izvještaja o Isusovu uskrsnuću, zapravo o praznome grobu, te o susretu žena i učenika s uskrslim Isusom, uvijek se ostavlja mogućnost radikalne sumnje i nijekanja ili odluke za bespridržajnu vjeru. Uskrsnuće je događaj prijeloma, događaj radikalne upitnosti (kriza) i prilika (kairos) kako za vjeru tako i za nevjeru.

Mučimo se kako razumjeti i izraziti Isusovo uskrsnuće. A ono nije prazna misao, nego događaj potvrde jednoga, ljudskim očima gledano, krajnje neuspjela, u totalnom fijasku okončana života. Evanđelja nam ne maskiraju Isusov neuspjeh, ne vrše nikakve duhovne kozmetike ni nad izdajom, malovjernošću i razočaranju učenika u Učitelja Isusa. Ne pretvaraju križ u ljudsku, ovozemaljsku pobjedu. Kako je samo moćno otkriti poruku evanđelja da su neka teška razočaranja neopisivo blagotvorna, otkupiteljska, spasenjska, jer su zablude i obmane ne samo loše, nego krajnje opasne i po pojedinca i za zajednicu. Nažalost, većina nas zakivamo se i žalimo više za zabludama i obmanama nego što se odlučujemo za novi, uskrsli život.

Uskrsli Krist (Đuro Seder)

Božje uskrišenje Isusa svjedoči da Bog djeluje i kada su sve mogućnosti zatvorene, kada je čak vjera nestala, kada vladaju razočaranje i očaj, ali kada nije ugasla – kako to očituje Marija Magdalene, Isusova majka Marija i njezine drúge – ljubav, ljubav koja se ne miri da je nepravedna smrt zadnja riječ, koja se pita, koja traži život i ondje gdje su ga ljudi pretvorili u grob i smrt. Isusovo uskrsnuće potvrđuje da Bog upravlja ljudskim životom i poviješću, da se njegovo djelovanje ne ravna prema našim očekivanjima. Bog ne ismijava niti poništava naša očekivanja, nego ih po svom otajstvenom naumu preusmjerava prema onome daleko boljem za čovjeka nego što mi ljudi možemo i zamisliti.

Tko će maknuti kamen s groba, pitale su se žene pune ljubavi i sažaljenja pred polazak da pomažu Isusovo tijelo? Tko je maknuo kamen s groba i tko je ukrao Gospodina, pitala se ožalošćena Marija Magdalena? Tko je u našem životu skinuo onaj teški kamen s našega srca? Tko će maknuti kamen s naših duhovnih smrti, s naših izgubljenosti i grešnosti? Tko će odvaliti kamen s one najteže, fizičke smrti na koncu života?

Poruka praznoga groba, poruka svjedoka susreta s Uskrslim stiže i do nas danas: Bog uskrišava Isusa nasuprot svim drukčijim očekivanjima, nasuprot moći nevjere. Nada protiv svake nade i ljubav koja se ne miri sa smrću vraća nam radost postojanja i smisao da se vratimo svojim Galilejama, svojoj svakodnevnici, te da u svojim obiteljima, na poslu, u župnim zajednicama, u društvu i svijetu tolikih podjela i sukoba, crnih petaka i grobne šutnje, svjedočimo Boga koji ljubi ljude i ne dopušta da umre Pravednik.

Blagoslovljen vam i radostan Uskrs!

Fra Ivan Šarčević

Što učinih tebi?

Uz Isusov križ

Veliki petak

Obredi Velikoga petka – pjevanje muke, klanjanje i ljubljenje križa, pričest – praćeni su gašenjem zvona, ogoljivanjem oltara, odsutnošću kićenja, postom i nemrsom i povrh svega šutnjom. Čitav ovaj dan nosi ozbiljnost i suzdržanost u govoru baš primjereno sadržaju ovoga dana Isusove smrti. A svaka smrt traži šutnju, unosi tišinu. Sadržaj obreda Velikoga petka je toliko jednostavan a tako opet otajstveno bogat da su ove riječi tek skromni pokušaj zaustavljanja pred dramom neuzvraćene ljubavi s nakanom da se ne orobi Isusova muka, da se ne obeskrijepi njegov križ i Božja ljubav koja se očitovala u njegovoj nepravednoj osudi, sramotnoj smrti i njegovoj sveopćoj ostavljenosti od ljudi i Boga.

Slijedom ozbiljne šutnje Velikoga petka i bogatoga sadržaja ovoga dana ove riječi nisu stoga nikakva propovijed nikakva posljednja riječ nego tek ponavljani pokušaj isticanja onoga što se pri današnjem čitanju i slušanju o Isusovoj muci i cjelini obreda Isusove muke nadaje kao osobno pitanje i nudi kao utjeha vjere u osobnom životu i životnom kontekstu.

I odmah se nameće temeljno pitanje: Zašto je Isus morao nastradati tako sramotno? Zašto su u njegovom smaknuću sudjelovali ljudi koji su bili nositelji vlasti javnog ali i religijskoga života, ljudi koji su vjerovali u Boga? Da, vjerovali su u Boga glavari svećenički, pismoznanci farizeji i starješine narodne. Nije dovoljno reći kako tobože nisu bili pravi vjernici, jer kao da pravi vjernici ne osuđuju, ne čine zlo i nasilje. Zemlja je prepuna zla i nasilja uvjerenih vjernika. I oni koji su Isusa razapeli smatrali su da čine boguugodno djelo. Isusovo stradanje potvrđuje da je najveće čovjekovo zlo na zemlji nasilje te da se najgore nasilje skriva u vlastitoj ideji, slici i predodžbi Boga. Sve do danas, u oblicima svetoga terorizma, kako onoga globalnoga tako i onih entitetskih i lokalnih terora pod zaštitom Boga, crkvenih i vjerskih institucija i službenika. Tu zlo doseže svoj najzagonetniji i najperverzniji oblik.

U Isusovom ponašanju i Isusovim rijetkim riječima razobličuju se također i drugi mehanizmi grešnog i zlog djelovanja ljudi i ljudskih religijskih i političkih struktura. Naime, Isusu nitko ne odgovara zašto se okomljuje na njega kao na razbojnika i zločinca, zašto ljudi svoja djela protiv pravedna čovjeka čine tražeći lažne svjedoke, zaplotnjački i s puno intriga difamiraju ga i naposljetku uklanjaju iz društva. Isus jasno govori da ništa nije govorio svijetu u tajnosti, nego uvijek javno. No, zlo se skriva, preodijeva, maskira. Zlo ne može pogledati u oči, dobro i istina su transparentni i javni.

Mehanizam najgorega ljudskoga zla, kojega nekada nazivamo i đavolskim, takav je da imputira Pravedniku upravo ono za što Pravednik uopće nije kriv i što nikada nije činio. Isusa su optužili da dijeli narodnu i vjerničku zajednicu, da buni narod, da je izdao tradiciju, da bogohuli i zauzima mjesto Boga, u končanici da je pretendent na tron, da se hoće zakraljiti. Uočljivo je da kada jednom krene veliko zlo, ono se ne zaustavlja, nego ide do kraja. Nema nikoga da ga spriječi. U zlu aktivno sudjeluje ponetko i od najbližih prijatelja (Juda) dok se drugi povlače u svoj strah ili čak niječu ikakvu povezanost s Pravednikom (Petar). Izdaje i zataje prijatelja su pratnja bezočnoga zla. A Pravednik za to vrijeme najviše šuti. I uzaludna se pokazuju njegova upozorenja na izdaju i zataju. Ne može se sam opravdati, ne može se skinuti s križa. Njegove rijetke riječi a ni šutnja nemaju primjerenoga advokata. Sve što bi kazao ili učinio, krivo se razumije. I Bog Otac se ušutio. Posve se poistovjetio s Pravednikom Isusom.

Pilat je opet posebna slika čovjeka u mehanizmu zla. On zauzima ključno, odgovorno i presudno mjesto. Zna da optuženi nije kriv. Zna što je izopačenost Isusovih zavidnih tužitelja. No, i on je malen čovjek. Pokleknuo je na perfidnu zamku glavara svećeničkih da Isus hoće biti kralj te time hoće ugroziti cara i sustav kojega je Pilat čuvar. Na Isusovu šutnju Pilat uvrijeđeno i nadmeno govori da ima vlast pustiti ga i ima vlast razapeti ga. Pa tu i jest problem. Takav čovjek je više zauzet svojom veličinom i pozicijom nego pitanjem nedužna čovjeka. Budući da mu Isus – po njegovu mišljenju – ne iskazuje dostatno poštovanje i poslušnost, on između pravednoga Isusa i prepredenih svećeničkih glavara i pismoznanaca, bira ove potonje, bira zavidnike i lukavce, bira vlast.

Mehanizam zle vlasti i jest takav da jednom prekoračena granica razlikovanja između zla i dobra, između loših i nedužnih više se ne uspostavlja, prelazi se čak s onu stranu moralnosti, o dobru čovjeku se i ne pita. Zato Pilat logikom ustrašena čovjeka za svoju poziciju ulazi u dijalog sa svjetinom i u konačnici se sam odlučuje za Barabu a ne za Isusa koliko god taktizirao i dvoumio se, koliko mu i vlastita žena savjetovala da se kani nečasna posla. Ostvaruje se poznati put strukturalnoga zla u kojem ljudi, manje ili veće kukavice, zaključuju da nešto ili nekoga narod neće, da većina neće, pa onda tobože razborito umuju kako treba odustati od dobra. Fascinirani snagom zla, unaprijed se zaključuje da dobro neće proći i tako se ustvari onemogućuje dobro, jer se više vjeruje snazi zlu nego dobra, više tami nego svjetlu.

Kao podtekst obreda Velikoga petka, kao kontrapunkt u svim čitanjima i pjesmama odzvanja pitanje Isusa Krista – uosobljenoga Božjega milosrđa: Puče moj, što učinih tebi ili u čem ožalostih tebe, odgovori meni? To je pitanje koje Isus postavlja svakom čovjeku pojedinačno i zajednički. Pitanje je to koje stoljećima odjekuje ne samo u crkvenom prostoru nego u ljudskoj povijesti, u svakodnevnici, po raznim stratištima i kancelarijama našega svijeta; odjekuje – priznajmo u skrušenosti – u prazno, odbija se od ljudskih ušiju. Jer slično kako je nepravedno i krajnje sramotno osuđen i ubijen Isus, nepravde i ubijanja Božje djece, Isusove braće i sestara nastavljaju se i danas. U našim bližnjima, progonjenoj braći i sestrama, i nama Bog postavlja pitanje: Što učinih tebi ili u čem ožalostih tebe, odgovori meni? I čeka odgovor.

Je li dovoljan odgovor sve ovo rečeno znati i priznati? I kako se uopće iskreno sagnuti, kleknuti i poljubiti Isusa na križu, ne križeve bez Isusa na kojima smo razapeli mnoge, koje smo rasijali po svojim teritorijima, sobama i životima; i kako da naš poljubac ne bude izdajnički ni lakovjerni poljubac? Kako ići kroz život noseći svoj vlastiti križ s molitvom Gospodinu Isusu: Zdravo Raspeti Isuse, nado moja jedina!?

*********

Zašto me udaraš?

VELIKI PETAK

Ozbiljnost Velikoga petka, posebno njegovi obred, čini od nas skromne ljude i traži da se smirimo pred tajnom smrti Isusa Pravednika. Zastajemo kako pred tajnom ljudske zloće, tako još više pred tajnom Božje ljubavi i praštanja koje se očituju u Isusu Kristu. Isus je, ponavljamo to, nevin stradao. I čudit ćemo se kako je bilo moguće da tako završi. I to od svojih, od svojih sunarodnjaka, pripadnika iste vjere i tradicije. Zar su ljudi tako okrutni?

Isus je osuđen od velikih svećenika, a i onih malih, liberalno-konzervativne aristokracije (saduceja), od pismoznanaca i zakonoznanaca, od pobožnih (farizeja), od revolucionara (zelota) i slobodnjaka. I narod se preokrenuo, više je slušao izopačene vođe, nego Isusa. A i Isusovi učenici. Razbježali su se, jedan ga prokazao, drugi zatajio. Možda je poneki bio uz Isusa, ali neuvjerljivo i iz prikrajka. Ostala je pokoja žena s njegovom majkom. No, žene nisu imale nikakvu vlast ni moć. Bilo je zasigurno ljudi, kasnije se otkriva (i Josip iz Arimateje i Nikodem), koji nisu pristajali da se zlo postupa prema Pravedniku. Bilo je sigurno i među utjecajnim onih koji se nisu slagali kako se postupa s Isusom, kao ni sam Pilat, ali kad ljudsko zlo pokrene lavinu krivih optužbi i osuda, zlo se teško prekida. Završava u žrtvi nevina čovjeka.

U razgovoru s poglavarima, moćnicima i njihovim slugama, Isus ne šuti. Njegove bi se riječi mogle svesti na ono što je rekao velikom svećeniku Ani te njegovom sluzi koji ga je udario. Naime, Isus moćnom svećeniku od kojega započinje presuda na upit o njegovim učenicima i o tome što naučava, odgovara da se nije služio nikakvim skrivenim ni zakulisnim riječima niti zaplotnjačkim djelima: “Ja sam javno govorio svijetu. Uvijek sam naučavao u sinagogi i u Hramu gdje se skupljaju svi Židovi. Ništa nisam u tajnosti govorio. Zašto mene pitaš? Pitaj one koji su slušali što sam im govorio.” Sve je u Isusovu procesu pervertirano. Sve je namješteno. Optužen je za opasnoga čovjeka, za onoga koji čini zlo, dijeli narod, za tobožnje tajno djelovanje, za vrbovanje sljedbenika, stvaranje organizacije protiv poglavara i uglednika, za krivo naučavanje, za bogohuljenje. Kada je od velikog svećenika, kada je s najvišega mjesta bačen “prvi kamen”, kamenje krivih optužbi više nije imao tko zaustaviti, ni Pilat, ni narod, ni Isusovi učenici. Lažna optužba izgovorena s najvišega mjesta ne može se povući niti popraviti. Dok se živi, ona uzrokuje nove optužbe i laži.

A kako postupaju ljudi oko velikoga svećenika, vidljivo je iz postupka njegova odanog sluge. Vjerojatno da se pokaže poslušnim, da nastavi svoje udvaranje, sluga velikog svećenika još se više osmjeljuju od svoga nadređenog. Na Isusove riječi, sav “zabrinut” za autoritet svoga gospodara, on “pljusnu Isusa govoreći: ‘Tako li odgovaraš velikom svećeniku?'” A u Isusovim riječima ponovo se sabire bit njegova djelovanja: “Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?” Sluga kao i njegov poglavar, ne razmišljaju niti djeluju u kategorija krivog i pravog, istinitog i lažnog. Oni se uopće ne žele mučiti oko ikakvih činjenica, argumenta i dokazivanja. Oni nisu, kao svaka totalitarna i zla vlast, nikome dužni objašnjavati svoje razloge i postupke. Oni ne odgovaraju nikome, ni Bogu, oni su tu da sačuvaju autoritet i vlast koju prema njihovom razumijevaju ugrožava svatko tko im nije slijepo poslušan. Isus se mora dokazivati da je nevin!

Na gornje Isusove riječi nadovezuju se i drugi razgovori, i onaj s Pilatom o Isusu kralju židovskom i njegovu kraljevstvu, o opasnosti po rimski sistem, o nesporazumima i nerazumijevanju, o onoj đavolskoj smicalici židovskih svećenika i utjecajnih ljudi da strašljivoga Pilata uvjere da se kod Isusa ne radi tek o krivnji na religioznoj razini, na razini Hrama i vjere u Boga, nego je to daleko opasnija stvar za narod, politiku, cara i državu. U konačnici svećenicima i religijskim poglavarima i nije stalo do vjere, nego do moći u narodu. Zato Pilat daje razapeti Isusa, i stavlja mu napisanu krivnju na križ: Isus Nazarećanin, kralj židovski.

U drugom dijelu obreda na Veliki petak, unutar Klanjanja Isusovu križu, pjevaju se tzv. prijekori s ponavljanjem strofe: Puče moj, što učinih tebi ili u čem ožalostih tebe? Odgovori meni. U ovoj biblijski utemeljenoj strofi koja ukazuje na povijest Boga s ljudima odražavaju se i gornje Isusove riječi, Isusovo pitanje a što sam to doista učinio tajno i krivo, koje zlo, da me osuđuješ, udaraš i razapinješ. U ovim pjevanim prijekorima povezuju se dvije pashe, dva izlaska, Božja spasenjska djela u danima oslobođenja iz egipatskoga ropstva s Isusovim patnjama na petak njegove muke, te utvrđuje zastrašujuća gluhoća, sljepoća i bezosjećajnost naroda, ali i svakoga vjernika.

Potresno je slušati ove riječi. Iznimno je ljudski i vjernički biti solidaran u patnji drugoga, posebno nedužnoga. Potrebno je, međutim, ove riječi – Što učinih tebi? Odgovori meni – prenijeti iz obreda u stvarni, osobni život. Nije dovoljno s distance se zgražati nad ljudskom zloćom koja se sručila na Isusa, nego se vratiti u vlastiti život i sagledati vlastite riječi i postupke. Jer, nema sumnje, naši su životi, naravno ovisno od društvenoga ugleda i pozicije koju imamo, prepuni lakših i težih osuda, prvog ili drugog kamenja, svećeničkog ili sluganskoga osuđivanja i udaranja pravednika. Možemo li se sjetiti – a morali bismo – da su i pred nama stajali i stoje neki nedužni ljudi a mi ih osuđujemo, i riječima i djelima, i šutnjom i propustom. Možda smo i mi sluge nekog svećenika moći ili je u našim rukama moć da donesemo konačnu presudu. Bližnji, nedužni oko nas govorom ili ponašanjem pitali su nas ili nas baš sada pitaju nas: što sam ti, doista, učinio, odgovori, dokaži! Zašto me udaraš? A mi ostajemo hladni i gluhi, zatvoreni i nijemi.

Isusova otkupiteljska muka i smrt, njegova nedužnost poziva nas na nasljedovanje, ali tako da se ne zavaravamo kako se pred nedužnom mukom netko obraća. Mnogi misle da samim nosanjem križa ljudi postaju vjernici. Isusova nedužna smrt slabo je koga obratila. Nije obratila ni velike svećenike Anu i Kajfu, ni Pilata, ni pismoznance, ni pobožne farizeje, ni revolucionare, ni slobodnjake. Juda se ubio, Petru i ostalim učenicima trebat će još mnogo da povjeruju, trebat će radikalni Božji zahvat: Božje uskrsnuće Raspetoga. Do uskrsnuća valja ne prečuti pitanje koje nam upućuju i Bog i ljudi: Što učinih tebi da me udaraš, da me osuđuješ? Pitanje se ne odnosi na druge, nego na mene!

************

VELIKI PETAK I.

UČENIČKI PETAK JUDE I PETRA: IZDAJA I ZATAJA

U svemu što se za vrijeme Isusove muke događalo najpotresnije je i postavlja mnoga pitanja ponašanje Isusovih učenika. Ne znamo kako se sve do u detalje događalo, ali možemo pretpostaviti kako je bilo i učenicima, te iznad svega samome Isusu. Učenici su se razbježali, a dvojicu od njih evanđelisti (sinoptici) posebno apostrofiraju – Judu i Petra. U njihovom ponašanju nalazimo i sebe same.

Juda: učenička izdaja

Kad se točno dogodila Judina izdaja Isusa, teško je odrediti. Je li Juda već prije izdao Isusa ili je to učinio tek odlazeći s Isusove pashalne gozbe, prozvane posljednjom večerom s učenicima? Je li, dakle, Juda još prije sredio prljavu rabotu s glavarima i onda došao na večeru ili je – saznavši kamo će Isus poslije večere, otišao velikim svećenicima i narodnim starješinama i rekao da će Isus doći u Maslinski vrt, da će ga ondje pokazati te da ga ondje mogu uhvatiti?

Teško je također naći konačni razlog Judine izdaje. U evanđelju se spominje da je Juda imao kesu, bio blagajnik Isusove zajednice, da je jako volio novac, pa je – smatra se – izdao svoga prijatelja da se obogati. Je li trideset srebrnjaka ipak malen novac, ili pohlepa i za malim novcem čini čovjeka spremnim i za najgnusnija djela? Znamo da evanđelja izvještavaju kako se kao “lopov” skandalizirao na Marijinu gestu kad je Isusu prala noge skupocjenim nardovim uljem. Pozivao se na veliko načelo solidarnosti, na siromahe, a ustvari kako piše Ivan Evanđelist “nije mu bilo stalo dosiromaha, nego je to rekao jer je bio kradljivac”.

Neki tumači opet iz Judina imena Išakariot izvode riječ sikar – što bi značilo da je Juda pripadao radikalnoj struji zelota (revolucionara), onih koji su nosili male bodeže i smatrali da se samo nasiljem može i treba srušiti opaka vlast u zemlji. Naime, Isus je razočarao revolucionarnoga Judu. Nakon spektakularnoga ulaska u Jeruzalem, kada se narod toliko okrenuo Isusu, kada se slutilo da bi Isus mogao dići bunu protiv okupatora, postati kraljem i uspostaviti toliko željeni novi poredak, Isus se – možda prema Judinom mišljenju, uplašio. Juda je dakle zbog razočaranja u Isusa, promijenio stranku i otišao Isusovim, dakle i svojim bivšim protivnicima i neprijateljima i izdao ga.

Kako god bilo, kod Jude se pokazuje da su i novac i vlast, dostatni razlozi za izdaju, za izdaju nedužnoga, za izdaju prijatelja. I malo novca izopačuje ljude, zatamnjuje razum i pogled, daje privid sigurnosti da se i ne misli da se možda čini zlo. Bez obzira koliko je Isus za svoga djelovanja – osobito svojim učenicima i svome prijatelju Judi – govorio da se čuvaju bogatstva i novca, njegovi učenici teško odolijevaju zamamnosti bogatstva i zavodljivosti novca. Sve do danas.

Nevjerojatno je također kako i malo ugleda i vlasti izopačuje i kvari ljude. I malo vlasti uzoholi čovjeka. Bez obzira koliko je Isus naglašavao – osobito svojim učenicima i svome prijatelju Judi – da se čuvaju prvih mjesta, da paze da ih vlast ne pokvari, i da ako već hoće biti prvi, trebaju služiti drugima. Bez obzira dakle na Isusove opomene, njegovi su učenici uvijek tražili vlast, ulazili u pregovore s nasiljem moćnika. I danas. Kroz svu su povijest čak u njegovo ime, Isusovo ime, podčinjavali druge, pljačkali ih i ubijali. S njegovim križem i s njegovim imenom na usnama.

Petar: učenička zataja

I dok su Juda i njemu slični skloni izdati prijatelja zbog malo novca i malo vlasti, jer doista uvijek je novca malo i uvijek nam je malo vlasti nad drugima, dotle je Petar i slični njemu u malovjernosti i strahu zatajio svoga učitelja i prijatelja. I onako kako su pohlepa za novcem i vlašću stalna ljudska kušnja, tako su strah i malovjernost stalna provjera naše vjernosti, našega prijateljstva i naše ljudskosti.

Poznato nam je kako su se gotovo svi Isusovi učenici razbježali kad je Isus uhvaćen, i nema ih sve do onog doista čudesnoga poslijeuskrsnog vremena kada s novom snagom, osnaženi Božjim neočekivanim zahvatom, iznova prihvaćaju svoga Učitelja i ono što im je on govorio. Poznato nam je kako se Isusov učenik i prijatelj Petar kukavički ponio u predvorju zgrade gdje je Isus bio ispitivan. Usporedno dok je Isus bio ispitivan o svome identitetu, Petar je pred sluškinjom i drugim prisutnima pao na ispitu identiteta svoga prijateljstva i učeništva s Isusom. Poznato nam je da je tom prilikom zanijekao i svoj jezik i svoje podrijetlo i iznad svega svaku vezu s Isusom. On koji je toliko vremena proveo s njime, u strahu i malovjernosti, krivo je zatajio da ga uopće poznaje. I to više puta.

Osim dakle izdaje, zataja je velika kušnja prijateljstva i vjere. Kako doista ostati vjeran prijatelju do kraja? Kako se samo lagano odričemo prijateljstva u situacijama kada nam prijatelj padne u nemilost vlasti ili javnoga mišljenja, a dobro znamo da je u pravu. Petar naravno uopće nije kao Juda: nije poletio ni za novcem ni za vlašću, ali se pokazao malenim, jer se uplašio da ga netko ne izvede na svjetlo dana i ne otkrije s kime on prijateljuje, tko je njemu učitelj.

Isus se ponašao tako da nije imao straha da se susretne s grešnicima, sa strancima, sa Samarijankom, rimskim stotnikom, s onima koje su njegov narod i društvo odbacivali, a Petar, a i mi, Isusovi današnji sljedbenici, kršćani, nerijetko se uklanjamo i od svojih prijatelja; strah nas je javno priznati da su nam oni prijatelji, strah nas je s njima se javno, naočigled svih sastati, pokazati da imamo išta s njima.

Isus je čitava života bio blizak i solidaran s onima koji nisu imali ni novca ni vlasti, koji su društveno bili prezreni, nacionalno omalovaženi, religiozno diskreditirani. U njegovoj solidarnosti bilo je rizika, opasnoga  životnog rizika. Uostalom zbog toga je i skončao na križu. Prijateljstvo s Isusom, nasljedovanje Isusa, jasno nam je, podrazumijeva rizik, opasnost po život. Prijateljstvo s Isusom nije samo u nedjeljnom slušanju njegovih lijepih riječi, u kontempliranju njegove prisutnosti u crkvi, pred Tabernakulom ili samo u klanjanju u svetoj hostiji. Prijateljstvo s Isusom podrazumijeva rizik – rizik povlastica života – rizik da se u situacijama kada naš prijatelj ili prijateljica budu krivo optuženi dignemo svoj glas istine, rizik da se i nas optuži i osudi kao i naše prijatelje da smo izdajnici ili zavodnici naroda. Prijateljevati s Isusom ne znači osigurati si miran i siguran život u zavjetrini od ljudi, nego izlazak na vjetrometinu, u srce svijeta s rizikom da budemo šikanirani, da od nas okreću glave, da nas se drugi klonu kako se ne bi onečistili, rizik da hodimo zemljom kao slabi vjernici, katolici, kao „smeće“ naroda i ruglo svijeta, kako će kasniej Isusov učenik Pavao kazati. Petar, Isusov Petar, je ipak došao k sebi, gorko je zaplakao, iskreno se pokajao na zataju svoga učitelja.

I još nešto: Mi ljudi redovito i ne želimo uvidjeti jesmo li gdje zatajili i Isusa i prijatelje, je li nas strah, poput Petra, tako slomio da zaniječemo i sebe same, svoj jezik i zavičaj, svoj identitet. Rado bismo bili dobri ljudi, rado bismo bili Isusovi učenici, ali nikako ne bismo htjeli nositi rizik kojeg to učeništvo i to prijateljstvo traže. No, svakako bi bilo dobro, spasonosno dobro i blagotvorno za ljudskost i vjeru  – barem nekad, poput Petra – gorko zaplakati i pokajati se!

***********

VELIKI PETAK II.

ZDRAVO KRIŽU NADO JEDINA!

ili: Kako se odnositi prema patnji

Prebogata su sadržajem i porukama Isusova patnja i križ. U svjetlu Isusove patnje dobro je još se jednom osvrnuti na naše razumijevanje, podnošenje i preradu patnje. Jer, doista, kako s patnjom? Ima li svaka patnja svoj smisao? Možemo li za svaku patnju i bol naći utjehu? Koliko je samo patnje i nevolje u našem svijetu, tu oko nas? Od one kada se malo dijete u mučnim snovima budi i traži sigurnost roditeljeva zagrljaja, od trauma koje se nose iz djetinjstva zbog pijanstva oca, zbog posesivne majke, zbog razreda u kojem smo bili crna ovca, ili zbog nepomirenosti sa svojim izgledom, stasom, ljepotom svoga lica, koliko se strahova nakupilo kroz vrijeme rata, koliko je neizvjesnosti ostalo od pitanja hoće li se vratiti voljena osoba; koliko je toga potreslo naše biće, tako potreslo da se zgrada naše osobnosti jedva može obnoviti; koliko je samo vijest da nam je poginuo ili umro netko drag posjeklo noge da više ne možemo sigurno koračati, da nam još  uvijek čitavo biće biva uzdrmano besmislom – besmislom koji nas gura u melankoliju, depresiju ili i nezajažljivi rad i aktivizam kako bismo odagnali to mučno stanje?

Koliko je noći probdjevenih i danas pred odlukama, koliko nas stoji u nesigurnosti da se preuzme rizik vlastitoga života, da se izvučemo iz grešnosti, pijanstva, preljuba, ovisnosti, lopovluka i privrednih prevara? Koliko nas živi s teškom patnjom do fizičke boli zbog neoprostivih grijeha jedni drugima ili samima sebi? Koliko nas stoji pred neizmjernim i neshvatljivim zlom koje se neumoljivo širi zemljom, i onim zlom koje se čini u ime najsvetijega, u ime Boga.

Što god govorili nećemo dosegnuti konačno rješenje za patnju kao ni njezin puni smisao. Ono što u skromnosti pred tajnom patnje i pred Isusovim križem trebamo priznati jest: Patnju ne smijemo podcjenjivati ali ni precjenjivati. Ima ljudi koji stalno uzmiču od patnje, kao od krvi, od svega što je bolno, krhko, slabo. Oni ne vole ljude koji imaju ljepotu duše. Oni ne vole ni ljude ni krajeve s patnjom. Tako je i s našom zemljom (Bosnom), da je ne vole ni njezin sinovi ni kćeri. Postala je “nemila”, “ostavljena” (Izaija). I naša kultura omalovažava patnju, bježi od siromaha i patnika. Ona se odlučuje za moćnike, za one uspješne. Pa pogledajte i naše politike, svjetovne i crkvene, samo se želi u blizinu moćnih. Razumljivo je onda da živimo u duševnoj bolesti, u određenoj patologiji duha, ako u vjeri za uzor imamo Isusa patnika a u životu, u stvarnom, društvenom životu za uzore i vođe imamo razbojnike i kriminalce.

Pogledajmo naše obitelji kako se odnosimo prema patnji drugih: koliko se može slušati drugoga u njegovoj boli, u njegovim potrebama. Mnogi od nas misle kako će ovaj život biti ljepši, kako će već jednom doći bolji dani, kako će se – bez naše odgovornosti i zauzimanja – stvoriti bolji uvjeti a mi doći na gotovo. Ima lažnih i duhovnih tješitelja koji neće ozbiljno da uvaže kako pojedine i političke i druge strukture tlače ljude i kako sav grijeh nije na čovjeku pojedincu. Oni pri govoru o patnji odmah skaču u bolju budućnost, ili ako su nabožni, odmah – po skraćenom postupku – tješe obećanjem uskrsnuća i zagrobnim životom kod Boga. Uskrsnuće bez patnje/križa, ljubav bez patnje, milost bez patnje je prejeftina, postaje mit. Nema uskrsnuća bez križa, svjesnoga preuzimanja križa svakodnevnice.

S druge strane, patnju se ne smije ni precjenjivati. A imamo stalno iskustvo njezina precjenjivanja koje završava najčešće u samosažaljenju koje podrezuje korak i krđi dostojanstvo, odriče se života koji bukti iz patnje i nevolje. Ima i naše pobožnosti kojom se samom Isusu na križu oduzima osobnost. Gura ga u sfere sladunjavoga pobožnjaštva, poput jeruzalemskih žena lažnim sažaljenjem čini se od njega mekušca. Pa zar slab čovjek, pa zar neki puzajući poniženi čovjek može podnijeti sve što je on podnio i sačuvao svoj ponos, zar slab čovjek oprašta, zar nejak čovjek u krajnjoj situaciji gubi vjeru, nadu i molitvu. To čini samo snažni, moćni čovjek, čovjek vjere i pouzdanja u Boga i ljubav prema ljudima.

Mnogi od nas precjenjuju patnju, pa ih ona zatvara, pasivizira. Od njih čini kuću bez vrata i prozora. U nju nitko ne može ući, nitko pomoći, nitko pružiti utjehu. Zar ne živimo s ljudima koji na vrijeme nađu svoju bolest, nađu svoju patnju i čitav je život marljivo njeguju te od drugih traže da se na njih kao takve uvijek pazi. Zar neki i na vlasti stalno glume nevinašca, navodno nemoćni zbog drugih a pljačkaju sve oko sebe na račun lažne nemoći? Zar nema toliko umišljene povrijeđenosti s kojom čitav život ucjenjujemo druge, zar nema onih koji stalno govore kako su ugroženi a dobro žive, onih koji od svojih najbližih stalno stvaraju dužnike. Zar se po svojim obiteljima neki ne ponašaju kako su drugi tu samo zbog njih, kako ih moraju uvijek prepoznati što im treba.

S patnjom se ne smije pretjerivati. Ona nije sve. Besmislenu patnju se ne smije podržavati. Susreli smo ljude koji se ne mogu utješiti i to treba prihvatiti. Susreli smo ljude koji se s pravom muče s pitanjem kako se dobre stvari događaju zlim ljudima a loše stvari dobrim ljudima. Susreli smo ljude kojima veliki petak traje godinama, šutnja groba, šutnja velike subote traje desetljećima, kako nikako da svane uskrsno jutro. Nemojmo prebrzo nuditi rješenja. Bog se ne doziva vikom nego praktičnim zalaganjem. Pomozimo ljudima praktično, budimo Isusovi nasljedovatelji i ljudima patnicima posvjedočimo Isusovu ljubav i u patnji.

Utjeha dolazi s Isusova križa, ali ne automatski, nego nasljedovanjem. Utjeha u patnji nije vezanje za nju, nego aktivan život, briga za proširenje života. Patnja po sebi nije dobra, ona ponižava čovjeka. Ona po sebi ne oplemenjuje i ne čini čovjeka boljim. Samo patnja sa smislom i ciljem, s vjerom u Boga i ljubavlju za njega i druge i dobru stvar, za čovječanstvo kako je to Isus činio, omogućuje da se i najteža patnja može nositi i da postane milosno vrelo stvaranja novoga života. U tom smislu je Isus križ drvo života. Zato kada kažemo: Zdravo križu, nado jedina! – mi ne pozdravljamo drvo, ne veličamo dvije prekrižene grede, nego Raspetoga Isusa, utjelovljenju Božju ljubav za naš spas i za spas svih ljudi.

Fra Ivan Šarčević

Posljednja večera (Ivo Dulčić)

Euharistija – gozba sjećanja, zahvale i radosti

VELIKI ČETVRTAK

Izl 12,1-8.11-14; 1 Kor 11,23-26; Iv 13,1-15

Prošle nedjelje, na Cvjetnicu, dopratili smo Isusa u Jeruzalem, uz klicanje svijeta, uz oduševljeno prihvaćanje i priznanje da je on Sin Davidov i Mesija. Neke je učenike Isus u međuvremenu poslao da pronađu dvoranu i pripreme potrebno za pashalnu gozbu. O pashalnoj gozbi, njezinom značenju, pripremi i načinu proslave govori se u prvom u čitanju iz Knjige Izlaska. Pashalna gozba je spomen na Božje jedinstveno oslobađanje iz egipatskoga ropstva. Kao svako pravo sjećanje, pasha nije najprije sjećanje na nevolje, na zlo i zločince, na faraona i tlačenje, nego sjećanje na iznimnu Božju ljubav i spasonosni Božji zahvat izlaska u situaciji bez izlaza. Ne grijesi i zla drugih, ne naše rane i povrijeđenosti, nego darovana ljubav i darovana sloboda čine temelj sjećanja a time i temelj osobnog i kolektivnog identiteta.

Večeras se spominjemo Isusove posljednje pashalne gozbe/večere s učenicima. Gozba je to posljednjega zajedništva na kojoj, po svjedočanstvu Isusovih učenika, što prenosi i Pavao u Poslanici Korinćanima, ostavlja oporuku učenicima da se u njegovo ime zajednički sastaju, blaguju kruh i vino Isusu na spomen, i obnavljaju zajedništvo s Bogom i ljudima. Ova gozba, nazvana euharistijom (zahvalnicom) i misom gozba je neprolaznoga saveza Boga s ljudima u Isusu Kristu koji među učenicima ostaje u svojoj riječi i u najelementarnijoj hrani i piću – u kruhu i vinu.

Isus je volio gozbena zajedništva. Od svadbene gozbe u Kani do ove gozbe, Isus je bio na mnogim gozbama, i ne samo onim religijski propisanim, nego i onima koje su u očima “pravovjernih” izazivale skandal i osudu, na gozbama s “grešnicima”. Evanđelisti  izvještavaju da je Isus prekoračivao granice i uvjete gozbenoga zajedništva, s grešnicima je rado blagovao, a ne spominje se da je ikada bio na gozbi s vođama naroda, s moćnima i posebno utjecajnima, s velikim svećenikom, malim i velikim herodima. Naravno, Isus nikoga nije isključivao iz svoga zajedništva osim ako se čovjek sam ne bi isključio zbog straha da se ne onečisti ili u strahu od drugih (što ako bude viđen s Isusom?) ili zbog izdaje (poput Jude). Isus u svakom slučaju nije postavio savršenstvo za uvjet druženja s njim, nego otvorenost za obraćenje i otvorenost za Božji spasenjski zahvat.

Uz to što je volio gozbe, što se nije ustezao od ljudskoga veselja, čini se da Isus nije na gozbama bio natmurena lica niti se raspojasavao do gubljenja pameti. Nije na gozbe gledao kao na gubitak vremena kada se moglo nešto uraditi, pogotovo nešto zaraditi. Nije gozbe pretvarao ni u pogrebni banket, nije – uočljivo je to kada mu je žena namirisala noge skupocjenim mirisom – ni mjerkao ni moralizirao da se puno “potrošilo” na feštu te da bi bilo bolje sve uložiti za siromahe. Jasno, Isus nije bio ni škrt ni razmetljiv.

Gozbeno zajedništvo ima smisao u proslavi Božje ljubavi prema ljudima te osnaženju ljubavi i poštivanju među ljudima. U gozbi se zgušnjavaju životna značenja, sabire se najvažnije iz povijesti Božjega odnosa s ljudima i ljudi međusobno. Gozbe su vrhunci povijesti, stjecišta prijeđenoga vremena i ostvarene ljudskosti, ali i radosna slavlja za rođenje i početak novoga života. Gozbe se organiziraju da se podijeli radost i tuga, da se potvrdi zajedništvo s Bogom i ljudima. Gozba je vrijeme u kojem nas pohađa Vječnost.

Posljednja večera (Đuro Seder), Gospino vrilo – Ovačarevo

Euharistija/misa je gozba Božje ljubavi u Isusu Kristu. Ona je najkraći obred koji jezgrovito i znakovito aktualizira tko je Isus Krist za čovjeka i čovječanstvo. U nju se sabire nesebična i besplatna Božja ljubav posvjedočena u Isusovom životu, muci, smrti i uskrsnuću. Slavljenje euharistije je svjedočanstvo vjere, osnaženje nade da Bog nikoga ne ostavlja te ponuda ljubavi i najokorjelijem grešniku, poziv da svatko – po Isusovu primjeru – učini svoju pashu, svoj izlazak iz ropstva u slobodu. Uz Božju riječ, kruh i vino – osnovna ljudska hrana – konkretni su, tjelesni spomen-znakovi Kristove prisutnosti za život svakoga od nas.

No, da zahvalni spomen na Isusovu posljednju gozbu ne bio bio samo puki manifestativni, izvanjski spomen-obred, kako ne bi skliznuo u privatističku pobožnost pojedinca, Isus – o tome piše Ivan Evanđelist – povezuje gozbu sa služenjem. Isus na gozbi ustaje i pere noge svojim učenicima. On Učitelj i Gospodin. Time euharistija postaje gozba jednakih, Božje djece, Isusove braće i sestara, a smisao se čitava života, pa i onda gozbenoga zajedništva, otkriva u služenju. Na euharistiji, na Kristovoj gozbi nema dakle privilegiranih. Ona se vjerno slavi samo u duhu i praksi služenja, pranja nogu – kao najjačoj slici – što su činili robovi i žene. Služenje je korekcija mnogim našim zajedništvima u kojima su jedni posvojili Božje mjesto, zaposjeli Kristovo mjesto Gospodina i Učitelja, a pred malene postavili neispunjive zahtjeve savršenosti do kojih sami ne drže.

Euharistija je jednostavna gozba zajedništva pred milosrdnim Bogom u Isusovo ime a ne vlasništvo pojedinaca koji misnim obredima poput nekih šamana, vračara i mađioničara predstavljaju svoju nedostižnu moć. Euharistija je riječ za sve, kruh (tijelo) koji se daruje (predaje) za sve i vino (krv) uvijek novoga i vječnoga saveza sa svim ljudima, počevši od grešnika, od onih koji vapiju za novim životom, za ozdravljenjem, za prihvatom i potvrdom, za sve koji se i u najvećim kalvarijama odlučuju za život i raduju životu.

Euharistija je uzor svim ljudskim gozbama i zajedništvima. I kršćanima bi trebala Isusova posljednja gozba postati mjerodavna za tolike hinjene skupove, za tolike euharistijske susrete na kojima se osjeća ustajali klima podjela, čuju strašne riječi mržnje na neprijatelje; za tolike obiteljske, crkvene (hijerarhijske i redovničke) susrete, skupove i druženja na kojima je neiskrenost, poltronstvo i udvorništvo negacija susretanja u Isusovo ime.

Isus nas večeras poziva da obnovimo svoje euharistijsko/misno susretanje i da tako  obnovljeni, zahvalni dobrom Bogu i Isusu, Učitelju i Gospodinu, krenemo u svoje obitelji, na svoja radna mjesta, da na Isusov način autentično susrećemo ljude, s njima se veselimo na gozbama i njima služimo (peremo noge).

************

Pranje nogu (Vladimir Blažanović)

Pranje nogu: obvezujući primjer

Veliki četvrtak

Iv 13,1-15

Za razliku od evanđelista sinoptika (Marka, Mateja i Luke), kao i za razliku od odlomka Apostola Pavla iz Prve poslanice Korinćanima kojeg smo večeras čuli, Ivan Evanđelist različito opisuje Isusovu Posljednju večeru s učenicima. Ivan ne spominje najvažnije riječi ustanove euharistije. Nema Isusove blagoslovne molitve i govora učenicima uz pashalni obred nad kruhom (Ovo je tijelo moje) i uz (treću) čašu vina (četvrta označava njegovu smrt na križu i uspostavljanje Božjega kraljevstva – (Ova je čaša novi savez u mojoj krvi). Razumljivo je to jer Ivan svoje evanđelje piše dosta kasnije (oko 100. godine). Svojoj kršćanskoj zajednici Ivan zacijelo ne treba prenositi ono što se već snažno ustalilo u praksi – euharistijsku gozbu. Isusovi učenici su se odmah poslije odvajanja od židovstva, sinagoge i Hrama (posebno nakon njegova razrušenja 70. godine), skupljali po kućama na molitvu i lomljenje kruha, na euharistijsku gozbu Isusu “na spomen”. Ivan, dakle, ne piše o nečemu što se praktično vrši.

Pranje nogu, odnosno služenje, glavni je naglasak Ivanova izvještaja o Posljednjoj večeri. Ivan hoće svojim suvremenicima posredovati Isusovu životnu oporuku: oporuku praktične ljubavi. On i počinje uvodom da je Isus prije svoga odlaska Ocu htio blagovati Pashu s onima koje je ljubio i to “do kraja ih je ljubio”. Nije isključeno da Ivan isticanjem služenja ima u vidu određena iskrivljena kršćanskih sastanaka, o kojima primjerice Apostol Pavao piše Korinćanima: da su kršćani počeli svoje kršćanstvo očitovati samo izvanjski, na gozbama, da su na njima bili neumjereni u jelu i piću, da su se čak svađali tko je čiji učenik i tko će zauzeti prva mjesta do oltara, dok su u praktičnom životu zaboravljali biti solidarni s nevoljnima, bez životne potvrde Kristove ljubavi u služenju bližnjima.

U svakom slučaju u posljednjem času zajedništva s učenicima, piše Ivan, Isus ostaje posve u svakodnevnici, u realnosti. Ni njegovo gozbeno zajedništvo nije savršeno, jer je Judu na večeri đavao već obuzeo da izda Isusa. Ivan nastavlja gotovo detaljno opisivati što Isus čini: nalijeva vodu u praonik, počinje prati učenicima noge i brisati ih ubrusom. Ivan ne navodi je li Isus oprao Judi noge, moguće je da jest, jer se Juda po svom običaju vjerojatno ponašao licemjerno – od potkradanja zajedničkoga novca do izdajničkoga poljupca. Bio je prisutan “tjelesno”, vjerojatno samo iz sebične koristi u Isusovoj zajednici pa tako i na posljednjoj večeri.

Uz izdajnički raskid zajedništva koje čini Isusov nesretni učenik Juda, Ivan uvodi glavnog Isusova učenika, Petra, simbol i glavu Isusove zajednice – Crkve. Petar odlučno ne dopušta da mu Isus pere noge. Petar, koji je kako Ivan a i drugi evanđelisti stalno naglašavaju, uvijek imao samouvjereni pravovjeran stav prema Isusu, kao sluga pred gospodarom, smatra da je to previše te se otima govoreći Isusu: “Gospodine, zar ti meni da pereš noge? … Nećeš mi prati nogu nikada!” On nije razumio, piše Ivan, a upravo bi on, kao “glavni”, kao “predstojnik”, kao onaj za koga se kaže da je “Kristov vikar/zamjenik”, trebao razumjeti. Zauzet pranjem/služenjem, Isus mu gotovo kao usput kaže da će on to već shvatiti poslije. Petar uvijek shvaća poslije. I zato, da opet pokaže kako je tobože shvatio, u svojoj velikoj zagrijanosti, istoga trena mijenja stav. Od nedopuštanja da mu Isus opere noge, predlaže da mu, kad već hoće, opere i ruke i glavu. U svojoj lakovjernosti stalno se izlijeće. Petar, uzor i ogledalo mnogih nas Isusovih vjernika, Petar stijena Crkve koja ne dopušta da je Bog “služi”.

Značenje pranja nogu Isus objašnjava učenicima nakon što ih je sve obredao. Poruka je jasna: ako on kao Učitelj i Gospodin, kao Najviši pere noge svojim učenicima, onda to isto trebaju činiti jedni drugima oni koji se žele zvati njegovim učenicima. Ako je on došao služiti, onda i njegovi učenici trebaju služiti.

Na Veliki četvrtak slavimo ustanovljenje euharistije, gozbe zajedništva s Isusom Kristom. Iz nje se rađa i Kristova zajednica – Crkva. U jednom obredu spominjemo se Isusova života, smrti i uskrsnuća. Blagujemo njegovo tijelo ljubavi koje se predaje za sve ljude i pijemo iz čaše novoga saveza koji Bog sklapa s nama ljudima njegovom smrću na križu. Euharistija nije tek pojedinačni nego zajednički izvor života i vjere. U srcu te gozbe spominjemo se Isusova služenja koje nas potiče da se ne zaustavljamo samo na obrednome crkvenom zajedništvu nego da iz njega crpimo snagu za služenje u svakodnevnom životu, da crkva postane kvasac Božjeg kraljevstva u svijetu. Petrovo neshvaćanje posebno je znak i opomena papi, biskupima, svećenicima, redovnicima, svima koji u Kristovoj Crkvi zauzimaju prva odnosno odgovorna mjesta služenja a ne puke pozicije vlasti i prestiža. I kojima se reducirano pripisuje Veliki četvrtak kao ekskluzivno svećenički dan.

Svoje posljednje zajedničke trenutke s prijateljima Isus provodi u pashalnoj gozbi. Inače, Isus je volio gozbe, do skandala, pa su ga njegovi protivnici: policajci vjere, skrupulozni vjernici i dvolični škrtci proglašavali “izjelicom i vinopijom”, spočitavali mu rastrošnost i pretjerana veselja te da na gozbe biva pozivan od grešnika, da jede i pije u lošem društvu, da su mu društvo na gozbama čak sumnjive žene. Isus je bio prijatelj ljudskog gozbenoga zajedništva: od Kane, Zakeja, Mateja, sestara Marte i Marije, Šimuna Gubavca… pa sve do jeruzalemske posljednje večere. Usporedio je i Kraljevstvo nebesko s gozbom, prijateljskom i svadbenom, i na njoj – iz Božjega odnosa prema ljudima – poremetio uhodane hijerarhijske pozicije i mjesta. I u svojoj najljepšoj usporedbi o izgubljenom sinu predočio je nevjerojatnu milosrdnu gestu Božjega opraštanje Očevim zagrljajem i izobilnom gozbom koju je Otac naredio da se pripravi sinu pokajniku.

Znamo da je način ishrane vrlo važna stvar jedne kulture, jedne obitelji, jednoga naroda. Kršćanstvo koje se temelji na Isusu, a on na biblijsko-pashalnoj vjeri, jest vjera euharistije. U njoj se komunicira sa svijetom, sa plodovima zemlje, sa svemirom, s ljudima znanim i neznanim, i povrh svega s Božjim osloboditeljskim zahvatom iz prostora grijeha i ropstva u prostor slobode. Na euharistiji participiraju sva naša zajedništva a posebno ona za stolom. Zato Kristova euharistijska gozba, čijeg se ustanovljena spominjemo večeras, svjedoči kako hrana i zajedničko blagovanje nisu za puko utaživanje gladi i žeđi, nisu samo za zadovoljenje biološkoga nagona, niti izgubljeno vrijeme da se što prije pobjegne u tobožnju korisnu zaposlenost, pogotovo nisu nikakvo prokletstvo (više su to drugi s kojima ne možemo ni jesti ni piti), nego je zajedništvo stola nužnost humanosti i vjerničkoga zajedništva u Kristovoj i Božjoj prisutnosti.

Pri jelu čovjek dakle ne hrani samo svije tijelo, nego i svoju dušu i duh. Ako se naša vjera i naši odnosi potvrđuju na Isusovoj gozbi ljubavi, osobito na nedjeljnoj i svetkovinskoj euharistiji, onda se potvrđuju i u svakodnevnom zajedništvu za obiteljskim stolom, pri zajedničkom jelu. Punina toga zajedništvo sačinjava služenje bližnjima, ne izdaja zajedništva niti izigravanje neke posebnosti, kroz neupitno mjesto za stolom ili u zajedništvu, bilo to mjesto prvo ili posljednje.

Služenje na koje nas Gospodin poziva sa svoje Posljednje večere posve je praktično i uvijek radosno: u kuhinji, u učionici, u uredu, u crkvi, u parlamentu, svugdje gdje smo pozvani i gdje smo se odlučili vršiti svoje poslanje za braću ljude. Što budemo više istinski radili i služili bližnjima, s njima ćemo radosnije pripremati i zahvalnije blagovati zajedničku hranu. Što iskrenije i s više respekta budemo sjedili s bližnjima za stolom, to ćemo im autentičnije služiti. Isus nam pranjem nogu jasno poručuje: “Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.”

************

Posljednja večera (Josip Biffel)

Zahvalno sjećanje i služenje

VELIKI ČETVRTAK

Iv 13,1-15

Bez sjećanja čovjek gubi identitet i karakter. Dobra sjećanja, uspomene na drage osobe i na primljenu ljubav, stvaraju čvrst identitet i pridonose integralnosti osobe. Mnogi od nas čuvaju u svojim kućama neku uspomenu na svoje pretke ili pokojne, ili posjeduju neku sitnicu dragih, živih osoba: sliku, križ, prsten, knjigu, neki predmet koji su nam darovali ili smo ga uzeli/naslijedili poslije njihove smrti da nas na njih podsjeća. Što činimo s takvim uspomenama? Kako vrijeme odlazi po njima možda padne prašina ili ih zatrpamo u dnu kakve ladice ili se pri nekom pospremanju zauvijek rastavimo od njih.

Mnogi ipak čuvaju takve uspomene dok god žive. Često ih gledaju ili uzimaju u ruke, preko njih se sjećaju onih kojih nema. Nisu tu da budu rana na tugu odsutnosti voljene osobe, nego su te intimne, “svete” stvari, zahvalno sjećanje da su oni koji su otišli od nas prisutni u našem životu, da djeluju blagotvorno, da nam daju nadahnuće i snagu. Preko njih vodimo i dijalog s odsutnima. Dogodi se da nas sjećanje, da nas prisutnost neke uspomene odvraća od loših nauma i zlog djela i potiče da činimo dobro.

I kršćanska vjera je utemeljena na sjećanju, na spomenu temeljnih događaja vezanih za Isusa Krista. Večeras slavimo spomen Isusove posljednje večere, koju nazivamo euharistija (sveta misa). Sjećamo se osobe Isusa Krista. Sjećamo se ne uz neku sliku ili neki predmet, nego uz sveto događanje, i od njega na cjelokupni život Isusa iz Nazareta, posebno na njegove posljednje dane koje euharistija obredno uprisutnjuje. Euharistija je, kako grčka riječ kaže, zahvalno spominjanje jedinstvene osobe u ljudskoj povijesti u kojoj je Bog progovorio totalnom ljubavlju. Euharistija je sinteza, sabirilište čitava Isusova djelovanja, njegovih riječi i djela, njegove patnje, smrti i uskrsnuća. Zato je važno da se odlijepimo od svođenja euharistije samo na pojedina njezina značenja.

Ona je više od obreda, ona je više od skupa svojih dijelova. Ona je više od riječi, kako bi netko pomislio da je u misi, euharistiji, najvažnija riječ ili propovijed. Ona je više od ljudske težnje da obred “banalizira”, uprosječi, kao i da ga makne iz jednostavnosti života, da ga tabuizira nekim gotovo magijskim paradama oko oltara. Ona je više i od kruha i vina, kao i od onoga ljudskoga nastojanja da sve mistificira i dovode do granice nedostupnosti, ili dostupnosti samo tzv. “probranima”. Euharistija jest otajstvo, ali otajstvo jednog ipak razumljivog i ljudima shvatljivog spominjanja i aktualiziranja života i odnosa s osobom Isusa Krista.

Euharistija je i više od toga da se svodi na vlasništvo svećenika i da se Veliki četvrtak i spomen Isusove posljednje večere proglašava samo svećeničkim danom i time zatvara pristup gozbi koju Isusu priprema za sve ljude. [Osim što na Veliki četvrtak nema nekih posebnih obreda i blagoslovina, vjerojatno i u tom leži razlog što relativno malo ljudi dolazi ma misu Večere Gospodnje.]

Iz bogatstva tajne euharistije evo tek nekih momenata:

Euharistija je zahvalna uspomena koja stvaralački djeluje na one koji su povjerovali Isusu. Odlomak Ivanova evanđelja kojega svake godine čitamo na Veliki četvrtak jezgrovito sažima osnovnu poruku Isusova života i poruku koju on ostavlja onima koji ga žele nasljedovati. Ponajprije evanđelje svjedoči da je Isus došao od Boga, od Boga kojemu je jedinstveno ime Otac svih ljudi, a posljednja večera je svjedočanstvo ljudskog i Božjega saveza i zajedništva.

Isus oproštajnu večeru slavi s onima koje je ljubio i to do kraja. Posljednja večera govori potom o važnosti koju Isus pridaje gozbi i gozbenome zajedništvu, obrednome zajedništvu pashe ili euharistije kako će se kasnije ostvariti u povijesti kršćanstva. U pitanju je gozbeno (prijateljsko), ne radno ili interesno zajedništvo. To je zajedništvo oko kojega se stvara jedinstvo različitih, u kojem se moli i pjeva, blagoslivlja, šuti i zahvaljuje, u kojem se rađaju nade novog početka. Zajedništvo u kojem nitko nije isključen doli onoga tko se sam isključi ili komu ljudi onemoguće.

Osim navještaja Božjega očinstva u totalnoj ljubavi prema ljudima, osim gozbenoga zajedništva koje se ostvaruje kroz euharistiju, evanđelisti, a posebno Ivan Evanđelist najviše prostora posvećuje još jednom nezaobilaznom vidu nasljedovanja Isusa Krista, neodvojivom elementu euharistijske gozbe. To je pranje nogu – služenje. Budući da su se prije gozbe, ovdje pashalne gozbe, prale ruke i noge, i budući da su se, vjerojatno, učenici ustezali tko će dodavati lavore, praonik, vodu, ubruse, Isusu je bez otezanja odložio haljine, uzeo ubrus i počeo prati noge učenicima. Počeo ih je služiti.

Euharistija, koja eminentno označava ljudsko zajedništvo u Isusovo ime pred Bogom, kao molitvu, gozbu, uspomenu na Isusovu žrtvu na križu, kao da u ovom Isusovom činu dobiva svoju praktičnu korekciju i nadopunu. Korekciju, jer ne može se ostati samo na gozbi, na zajedništvu koliko god ono lijepo i zanosno bilo. Euharistija je Isusov poziv da se nasljeduje njegov primjer služenja u svakodnevici. [Nekada je u Katoličkoj crkvi pranje nogu ubrajano u sakrament.] Služenje je ovdje kritika svake moći pa i one koja bi proizlazila iz duhovne sigurnosti i svećeničkog ređenja kao da je samo tim rukama u prilikama kruha i vina pridržano “doticanje” samog Boga. Nerijetko, naime, činimo od odgovornosti privilegij, naše “sredstvo” vlasti i moći nad nečim čemu smo samo sluge i poslužitelji.

Služenje potom ne valja poistovjećivati ni s naša dva uobičajena mišljenja o služenju. Naime, često služenjem želimo ovladati drugim ljudima, želimo im pokazati ili našu velikodušnost ili njihovu ovisnost o nama. Time služenje, pod maskom lažne poniznosti i malenosti, postaje dokazivanje vlastite superiornosti, što je u konačnici egoizam, služenje samome sebi i svojoj veličini.

S druge strane, kod Isusova služenja nije riječ ni o sluganstvu, o beskičmenjačkom podaništvu, ponižavanju kako se služenje često razumijeva u kršćanskoj duhovnosti. Takvo služenje ustvari služi održavanju moći, svake moći, pa i one crkvene (klerikalne) moći nad drugima.

Isus služenjem ne želi sebe istaći niti sebe poniziti. Iako služi, iako je sluga, Božji sluga, on, kako i sam kaže, ostaje Gospodin i Učitelj. Služenje u dostojanstvu vlastite osobe za dobro drugoga, krajnje je poslanje Isusovo na zemlji i najuzvišeniji put njegova nasljedovanja. Služenje kao i euharistija, kao i čitav Isusov život ostaje u konačnici tajnom. Nikada se služenje ne može dosegnuti do kraja ali je nezaobilazan put da dotaknemo makar i ulomke smisla.

Posljednja večera (Slavko Šohaj)

Da zaključimo: naša euharistija kao uspomena i spomen Isusove oproštajne večere s učenicima sinteza je njegova života, srž njegove poruke o Bogu Ocu i njegove ljubavi prema ljudima, iskaz ljudskoga zajedništva pred Bogom i trajni poziv na služenje ljudima. Pred nama je hoće li naše slavljenje euharistije biti stvaralačka uspomena, spasonosno događanje koje vodi služenju ili fiktivno zajedništvo samotnjaka koji uživaju i traže samo egoističnu milinu oko srca ili samo koncentriraju svoj pogled na ono što im je magijski nedohvatljivo.

Euharistijski Isusu jest darovana Božja ljubav kojoj se odgovara zahvalom i ponovnim darovanjem u dostojanstvenom služenju. Euharistija znači da je Isus prisutan u zajednici vjernika, u njegovu službeniku, u svojoj riječi, u kruhu i vinu, ali i u licu, u “tijelu” potrebitoga, bližnjega kojega i kojemu služimo. Na to nas zajedništvo i služenje podsjeća euharistija i potiče da je tako slavimo.

Fra Ivan Šarčević