SV Anto
SLIDER
previous arrow
next arrow
Slider

Događanja

Šibenčani na Bistriku

Arkanđeo Mihael u grafikama i crtežima

Likovna izložba u povodu prvog pisanog spomena grada pod Šubićevcem

U organizaciji Udruge za promicanje kreativnih aktivnosti „Faust“ iz Šibenika i Franjevačkog samostana sv. Anto na Bistriku u večernjim satima 14. svibnja ove godine otvorena je skupna izložba pod nazivom 950. godina pod okriljem svetog Mihovila. Na samom početku izložbe poznata dalmatinska ženska klapa „Skradinke“ iz istoimenog Skradina vrlo je lijepo izvela skladbu „Krka“, nakon koje je fra Perica Vidić u ime domaćina, odnosno Samostana sv. Ante na Bistriku, pozdravio goste iz Šibenika i oko pedesetak posjetitelja, uglavnom Sarajlija i Sarajki. Potom je fra Perica zamolio gospođu Zdenku Bilušić da se u ime udruge „Faust“ obrati prisutnima.

Gospođa Bilušić je ukratko predstavila udrugu „Faust“, koja nosi ime po znamenitom Faustu Vrančiću, naglašavajući kako je likovna izložba kojom se predstavljaju u Sarajevu u biti skup grafika i crteža amaterskih i akademskih umjetnika na temu sv. Mihovila, jednog od četiriju zaštitnika Šibenika. U nastavku je pojasnila kako se ove godine obilježava 950 godina od najranijeg pisanog spomena Šibenika. Naime, Šibenik se, kao mjesto, odnosno lokalitet, prvi put spominje 25. prosinca 1066., u povelji hrvatskog kralja Petra Krešimira IV, kojom benediktinskom samostanu sv. Marije u Zadru daruje zemlju, zbog čega se ovaj grad pod Šubićevcem često i naziva Krešimirov grad. Tema skupne izložbe jest sveti Mihovil, budući da je ovaj zaštitnik Šibenika stoljećima zauzimao značajno mjesto ne samo u religijskom izričaju, dakle u crkvama i bogomoljama, nego također i u društvenom životu. Naime, iznad gotovo svih gradskih vrata nalazio se lik sv. Mihovila, kao i na novčiću „bagatinu“ ili gradskom pečatu i statutu grada.

Nakon obraćanja gospođe Zdenke, klapa „Skradinke“ je izvela još dvije skladbe nakon kojih je fra Perica i službeno otvorio izložbu koja će ostati otvorena sve do 28. svibnja u Maloj Galeriji Franjevačkog samostana sv. Anto na Bistriku.

Spomenuta klapa „Skradinke“, u nedjelju, 15. svibnja, održali su koncert duhovnih i tradicionalnih pjesama u crkvi sv. Ante na Bistriku s početkom u 12 i 30 sati.

FSK

 

 

 

Izlet u Kraljevu Sutjesku i na Bobovac

Stazama kraljeva i kraljica

Izlet u Kraljevu Sutjesku i posjeta kraljevskom gradu Bobovcu

Franjevci samostana Sv. Ante na Bistriku organiziraju izlet za studente i mlade koji tijekom godine posjećuju studentske tribine utorkom. Redovito se organiziraju po dva izleta, jedan po semestru. Ove godine naša odredišta bila su samostan i crkva Sv. Ivana u Kraljevoj Sutjesci, te kraljevski grad Bobovac. Pod vodstvom fra Marinka Pejića, zajedno s fra Ivanom Šarčevićem, fra Nikom Josićem i fra Stipom Kljajićem preko 40 studenata je u subotu, 7. svibnja, krenula na spomenuto putovanje. Kratku pauzu namijenjenu za doručak i jutarnju kavu napravili smo u Ćatićima, u restoranu Kameni dvorac, tik uz autocestu Sarajevo-Zenica.

U Kraljevoj Sutjesci dočekao nas je naš domaćin fra Stjepan Duvnjak, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i fra Željko Brkić, samostanski vikar. Gvardijan fra Zoran je imao pastoralne obveze. Fra Stjepan nas je proveo kroz bogatu knjižnicu, muzej, galeriju i crkvu Sv. Ivana Krstitelja. Samostan u Kraljevo Sutjesci je zajedno sa samostanima u Kreševu i Fojnici jedini samostan u Bosni Srebrenoj koji, uz manja i veća stradanja, aktivno djeluje već gotovo šest i pol stoljeća. Sagrađen je najvjerojatnije u prvoj polovini 14. stoljeća. Godine 1658. samostan je izgorio, a s njime i dragocjeni arhiv i knjižnica. Novi je podignut 1664. Samostan u sadašnjem izdanju izgrađen je 1897. Do početka 20. stoljeća u sutješkom samostanu bio je za dio franjevačkih kandidata organiziran studij filozofije i bogoslovije, a tu je kasnije smješten i novicijat gdje će ostati sve do 1973. Samostan je vrlo bogat kulturno-povijesnim i umjetničkim sadržajima, u što smo se uvjerili razgledavajući arhiv i muzej, te slušajući fra Stjepanovo iscrpno izlaganje.

Nakon što smo završili s obilaskom samostana, zaputili smo se k ostacima zidina srednjovjekovnog kraljevskog grada Bobovca. Unatoč našim strahovanjima, vrijeme nas je dobro poslužilo, pa smo mogli nesmetano, bez kiše, uživati u prirodnim ljepotama srednjobosanskog kraja hodajući do Bobovca, grada smještenog između dvije rijeke, Bukovice i Mijakovskog Potoka, na oko 700 m nadmorske visine. Bobovac je svojim obrambeno-strateškim položajem pružao zaštitu  bosanskim vladarima od bana Stepana II. preko kralja Tvrtka I. Kotromanića do Stjepana Tomaševića. Po osnovnoj namjeni, načinu arhitektonske izvedbe i po političkom značenju, Bobovac doseže funkciju što su ih za tadašnju Ugarsku imali Stolni Biograd i Višegrad. Političko značenje Bobovca najbolje se ogleda u činjenici da se unutar njegovih zidina čuvala bosanska kruna. U svibnju 1463. Bobovac su zaposjeli Osmanlije označivši time kraj ove prijestolnice bosanskog kraljevstva. God. 2002. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine povijesno područje Srednjovjekovni grad Bobovac proglasila je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Vrijeme na Bobovcu iskoristili smo za razgledavanje grobne kapele bosanskih kraljeva, penjanje na tvrđavu i jednostavno uživanje u okrepljujućem zelenilu prirode. Kratka “predavanja” o Bobovcu održali su Franjo Leovac, student arheologije i Amar Zuka, student arhitekture. Tako ni na ovom mjestu nije izostao edukativni dio našega izleta.

Spustili smo se do odmarališta uz rijeku Bukovicu gdje su nas fra Niko, fra MIroslav Jonjić i fra Ivan Jaković već čekali s roštiljem. Budući da smo od hodanja svi bili gladni, hrana je planula, a druženje smo nastavili uz veseli razgovor i pjesmu.  Siti, veseli i zadovoljni onim što smo vidjeli i čuli, krenuli za Sutjesku, prema busu. Bilo je to još jedno lijepo druženje i kvalitetno iskorišten dan u organizaciji bistričkih franjevaca, a razloga za tugu zbog rastanka i velike riječi nije bilo, jer ipak ćemo se vidjeti u utorak na novoj tribini!

Barbara Markešić

Studentska tribina: Genetika između želja i realnosti

U utorak, 10. svibnja, s početkom u 19 sati,

bit će studentska tribina.

* * * *

Predavanje na temu

GENETIKA IZMEĐU ŽELJA I REALNOSTI

imat će prof. dr. Damir Marjanović,

profesor na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu i voditelj Odjela za genetiku.

______________________

Intervju s prof. Damirom Marjanovićem o obrazovanju, obrazovnoj politici, o Bolonjskom procesu i važnim društvenim pitanjima u Bosni i Hercegovini pogledajte u emisiji Upitnik (Hayat) na: https://www.youtube.com/watch?v=VN2uKGEfU_4&list=PLC8Fqt2ygfrFGyGn56OWgV_aG5MMQWsSP&index=2

Studentska tribina: O Kraljevoj Sutjesci i Bobovcu

U utorak, 3. svibnja, s početkom u 19 sati,

u okviru studentske tribine

razgovarat će se o povijesnom i današnjem značenju mjesta

Kraljeva Sutjeska i Bobovac

_____________

Bit će to priprema studenata i mladih

za posjet i izlet u Kraljevu Sutjesku i na Bobovac

u subotu, 7. svibnja 2016. godine

Studentska tribina: Religija i kulturni modeli

U utorak, 26. travnja 2016., s početkom u 19 sati

u Franjevačkom samostanu sv. Ante na Bistriku

u okviru studentskih tribina predavanje

RELIGIJA I KULTURNI MODELI

imat će prof. dr. Sulejman Bosto,

profesor filozofije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu

* * * * * * *

PUSTITE BOGA DA ODE 

Na jednom kongresu[1] govorio sam o nužnosti da se iznova i radikalnije izložimo Božjoj tajni, da se mnoge poznate predodžbe o Bogu „stave u zagradu“ i u današnjoj kulturi, kao nekoć Pavao na Areopagu, pronađe „oltar nepoznatom bogu“. Kratko nakon toga poslala mi je jedna sudionica kongresa kratki tekst suvremenog francuskog teologa Josepha Moingta s mislima koje su se znatno podudarale s mojima i inspirirale me da o ovoj temi dalje razmišljam.

Moingt si postavlja odvažno pitanje: kako se može doći do spoznaje Boga, naime „kako je on sam u sebi“. Bog postoji za nas, u našem jeziku, u našem svijetu nikako drukčije nego onako kako mi dopuštamo da postoji kao „naš“ Bog. Ali: on postoji sam za sebe – i mi imamo pristup njemu, k onome što je on sam u sebi, samo u onoj mjeri koliko smo spremni osloboditi se nastojanja napraviti od njega „našega“ Boga, svoje vlasništvo, Boga prema našoj slici, čuvara naše prošlosti koji je važan za potvrdu našeg društvenog identiteta, – samo, dakle, u onoj mjeri imamo pristup k njemu u kojoj dopuštamo da bude „drukčiji“ i da postoji za druge.[2]

Pozivajući se na Isusovu riječ „bolje je za vas da ja odem“ (Iv 16,7), Moingt nas poziva: Pustite Boga da ode! Naime: Pustite ga da ode drugima! Otkrijmo da „Bog naših otaca“ nije samo naše naslijeđeno blago, već da je on također „Bog drugih“. Tek time otkrivamo da je on univerzalan, jedan Bog, a ne neki partikularni idol između mnogih idola kaldejskoga carstva. Upravo zbog toga, jer je on univerzalni, jedan Bog, on nije Bog na kojeg imamo monopol.

I u slučaju da se u vremenu između gubitka „Boga naših otaca“ i otkrivanja vjere sinova (ne više „naslijeđene religije“ nego slobodnog odgovora na dah Duha danas) pojavi ateizam, poručuje nam Moingt, nećemo se ni toga rizika strašiti: „Ovo vrijeme ispražnjenosti, ovo vrijeme razmjene sa strancima može postati vrijeme bez Boga; ali to vrijeme odsutnosti ipak je nužno da se Bogu omogući da nam se daruje onakav kakav on jest. Moramo ga pustiti da dođe u svojoj novini, i onda kada možda nećemo biti u stanju u Onome koji nam dolazi odnekud drugdje prepoznati Boga naših otaca.“

U tome smislu promatram radikalni pluralizam Josepha Moingta kao istu poruku – izrečenu drugim riječima i viđenu samo iz jednog drukčijeg kuta – oko koje se kreću i naša razmišljanja o Zakeju. Ne prepuštajmo Boga samo onima koji su „u vjerskim stvarima sigurni“! Bog je uvijek jedan viši Bog, semper maior, kako nas uči ignacijevska mistika. Nitko nema isključivo pravo na njega. Naš Bog je istovremeno Bog drugih – onih koji traže kao i onih koji ga ne poznaju. Da, Bog je prije svega Bog onih koji traže, ljudi koji su na putu.

Ako ispovijedamo Boga Abrahamova – a ne apstraktni filozofski koncept nekog nebuloznog „najvišeg bića“ koje bi se svima moglo dopasti –, nećemo mu iskazati vjernost priključenjem nekoj određenoj tradiciji prošlosti, nego tako da poput Abrahama stupimo u nove prostore. „Naš“ Bog je Bog putujući, Bog nikada okončanoga egzodusa, on nas izvodi iz svih domova i zemalja u kojima bismo se htjeli trajno nastaniti i ugnijezditi, pa i njega zatvoriti unutar naših granica u uskoću vlastitih predodžbi i pojmova, tradicija i konfesija.

Bog ostaje radikalnom tajnom – stoga su pokušaji „uzeti ga pod svoju režiju“ tako smiješni i blasfemični. Bog je u svakom slučaju kako onaj skriveni tako i onaj koji proviruje – dopušta da ga se prepozna, on sâm traži one koji njega traže, kako to kaže Pismo o Božjoj mudrosti.

Koncilski aggiornamento trebao bi, dakle, za Crkvu značiti reviziju tema kojima bi ona morala posvetiti posebnu pozornost kao i inventarizaciju sredstava koja joj za taj posao stoje na raspolaganju.

Uostalom, jednu takvu reviziju zahtijevao je Isus u jednoj od svojih prispodoba: on govori o graditelju koji, ako želi podići kulu, mora unaprijed dobro promisliti raspolaže li s dovoljno građevnog materijala kako ne bi kasnije bio izložen ruglu, kao i o kralju koji namjerava krenuti u boj; ovaj bi morao dobro ocijeniti svoje snage – i ako one nisu dovoljne, onda radije treba tražiti mir nego da se bori. Aggiornamento sigurno ne bi trebao značiti preuranjeno „pomirenje s modernim svijetom“ koje bi Crkva mogla i brzo isposlovati s obzirom na prilično realistične spoznaje da ona u već dugo vođenom ratu protiv moderne, zacijelo jedva više ima izgleda za trijumfalnu pobjedu. (Neki oduševljeni pobornici koncilskih reformi razumjeli su na žalost aggiornamento upravo na takav površan način i time pojačali sumnjičavost i otpor protiv reformi u redovima tradicionalista.) Usput rečeno: Isusova prispodoba o graditelju koji bi trebao proračunati materijal i kralju koji bi trebao procijeniti svoju ratničku snagu, dakle o ljudima koji bi se trebali ponašati racionalno, završava s pozivom na jednu sasvim drugu racionalnost, na paradoksalnu mudrost kraljevstva Božjeg, mudrost koja kaže da odricanje znači dobitak: Tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.[3] Kada bi ovu prispodobu promislili do kraja, mnogi se ljudi u Crkvi ne bi možda prestrašili „gubitaka“ koje je Crkvi – protivno očekivanjima većine – donio razvitak nakon Koncila. Neki gubici – uči nas Krist – znače dobitak. Neke krize – kazao je C. G. Jung – znače šansu.



[1] To je bilo na Svjetskom misiološkom kongresu u Parizu 25. kolovoza 2006. Na ove misli osvrnut ću se kasnije u poglavlju 7. ove knjige.

[2] Joseph Moingt: „Laisser Dieu s’en aller“, u: Dieu, Église, Société, Centurion 1985.

[3] Usp. Lk 14, 33.

Iz knjige: T. Halik, Strpljenje s Bogom

Studentska tribina: Crkva u socijalističkoj Jugoslaviji

STUDENTSKA TRIBINA

U utorak, 19. travnja, s početkom u 19 sati,

predavanje na studentskoj tribini imat će mr. Pero Brajko. Tema predavanja je:

CRKVA U SOCIJALISTIČKOJ JUGOSLAVIJI

* * * * * *

Crkva u post/komunističkom vremenu

Da, mi kršćani morali bismo se potvrditi kao „eksperti pomirenja“, najprije u vlastitim crkvenim redovima, te u praksi pokazati da su oproštenje i pomirenje nešto sasvim drugo od kratkovidna i lakomislena „zaborava“ ili „presvlačenja kaputa“.

Dok je iz konfrontacije s nacionalsocijalizmom nastala znamenita kršćanska i židovska „teologija nakon Auschwitza“, a iz konfrontacije s bijedom „Trećeg svijeta“ latinoamerička teologija oslobođenja, iz iskustva Crkve sa sekularnim zapadnim svijetom proistekle su „teologija sekularizacije“ i „teologija mrtvoga Boga“ ili „politička teologija“. Iskustva stečena iz konfrontacije s komunizmom i iz „anonimne“ nazočnosti svećenika u svijetu konsekventnog potiskivanja religije, nisu do danas teološki dovoljno reflektirana i iskorištena. Određena iskustva iz konfrontacije s komunizmom jako su utjecala na pontifikat Ivana Pavla II., ne samo u njegovom akcentuiranju ljudskih prava i europskog ujedinjenja nego i u obračunavanju s vlastitom prošlošću; želio je da se Crkva prema toj prošlosti postavi pokajnički; bio je nošen brigom za zacjeljivanje rana koje je Crkva nanijela; ovo nije bio samo odgovor na zahtjev evanđelja za „promjenom mišljenja i stava“, za pokajanjem i pokorom nego i na trajnu kritiku onih koji su Crkvu i uopće kršćanstvo odbacivali upravo zbog tog tereta prošlosti. Imam, međutim, nešto drugo na umu, što obično nastaje samo ondje gdje je Crkva bila oborena na koljena (u Poljskoj se to, zahvaljujući snažnoj vezi katolicizma s nacionalnim identitetom, nije nikada dogodilo u potpunosti) i bila prisiljena postavljati ovakva radikalna pitanja: Nije li ovdje došlo vrijeme da Crkva – barem u svome dosadašnjem povijesnom obliku – leži na umoru? I što iz riznice svoga iskustva ona može ostaviti u baštinu onima koji će se možda jednom iznova navezati na nju?

Da, duboko sam uvjeren u to da će upravo ondje gdje je Crkva smrvljena kao zrno i zgažena do poda, to zrno na koncu uroditi plodom. Ne izgleda da bi s tim plodom bio skopčan vanjski razvitak Crkve, ako pod tim podrazumijevamo pune crkve i sjemeništa, niti po svaku cijenu to mora biti svijetli plamen nove teološke misli. Ono što bi iz toga moglo ili trebalo proizaći, možda je odvažnost da se na jedan drukčiji način pristupi drugima, hrabrost koja bi pomogla onome što je po mome uvjerenju danas prijeko potrebno našemu cjelokupnom u jednakoj mjeri „postkršćanskom“ kao i „postsekularnom“ euroatlantskom društvu. (…)

Kada sam poslanicima u češkom Parlamentu ispričao zgodu o Zakeju, imao sam na umu i to da Crkva u našoj zemlji duguje društvu još nešto drugo osim „približiti se Zakeju“. Osjećao sam da smo zakazali u nečemu što pripada najvažnijim zadaćama kršćanina – što konačno stoji u vezi i sa zgodom o Zakeju –, naime da budemo eksperti na području opraštanja i pomirenja.

U ono vrijeme, u vrijeme progona i neslobode, bio sam mišljenja da je jedna od najtežih moralnih zadaća – a istovremeno jedna od najboljih prilika za postizanje moralne zrelosti – sačuvati vlastiti obraz. Kasnije sam spoznao da je vrijeme neposredno nakon ponovnog stjecanja slobode još zahtjevnije. Nakon pada bilo kojeg totalitarnog režima, slično kao nakon okončanja nekog građanskog rata, žrtve i počinitelji zločina žive i dalje jedni pored drugih. U jednom te istome društvu žive nekadašnji junaci pored kolaboracionista, onih koji na duši nose krivicu kao i onih – priznali oni to ili ne – koji su pravili kompromise kako bi „preživjeli“. Nakon što se uklone ruševine i barikade – i one u čovjekovoj nutrini – čitavo društvo je još uprljano uskovitlanom prašinom. Nakon boja, naime, nitko obično ne ostaje čist – ni pobjednici ni pobijeđeni; potrebno je jedno cjelovito i temeljito čišćenje. Treba se, međutim, čuvati onih koji se takve zahtjevne zadaće prihvaćaju prebrzo i žestoko!

Između ljudi koji su bili oslonac diktature nikada nije jednostavno razlikovati one koji su radili iz iskrenog uvjerenja – premda s našeg stajališta sasvim krivog – od onih koji su cinično i isključivo imali u vidu samo vlastitu korist, kao također između onih koji su druge zavodili i onih koji su se samo dali naivno zavesti. Teško je, također, utvrditi razliku između onih koji su se postupno odvratili od vlasti, jer su spoznali svoju zabludu i jer se u njima probudila savjest, i onih koji su na koncu prešli u oporbu, jer su ih vlastodršci, kojima nisu više bili potrebni, odbacili. Osim toga često se tek nakon više godina otkrivaju dokumenti koji svjedoče o tome kako su se ljudi krivo ponašali i zakazali, i to su svoje ponašanje često brižno krili ne samo pred drugima nego ponekad i pred vlastitom savješću. Ovo se tiče jednako onih koje se do tada smatralo „poštenim“ i „besprijekornim“ kao i onih koji su čak važili kao borci u pokretu otpora. Nakon pada neke diktature vrlo često se među najradikalnijim sucima i osvetnicima nađu osobe koje su same sramotno zakazale pa se onda iz petnih žila trude da se opravdaju pred samima sobom i pred drugima, te da si naknadno priskrbe alibi.

Prijelaz iz diktature u demokraciju u našoj zemlji nije imao revolucionarnog obračuna s čuvarima prijašnjeg režima, nije bilo „jakobinske faze“, nije bilo „nürnberškog procesa“, nikome nije ni dlaka s glave spala, nije prolivena ni kap krvi. Svijet je s priznanjem govorio o „baršunastoj revoluciji“ koja je protekla kao kratka pučka veselica. Bez sumnje je dobro da se nije stvorio „duh osvete“ niti razbuktao „lov na vještice“. No, jesu li na djelu uistinu bili oproštenje i pomirenje? Nije li – za razliku od krvavog obračuna – nastupio samo drugi ekstrem, naime bagateliziranje krivice? Krilatica „Podvucimo debelu crtu ispod prošlosti!“ izrečena je sigurno s dobrom namjerom: Ne osvećujmo se, ne uzvraćajmo zlom za zlo, „ne budimo poput njih“! Međutim, to je drukčije shvaćeno i ostvareno – naime: Nemojmo o tome više govoriti, dajte da to što prije i što temeljitije zaboravimo!

Praktično se nešto slično dogodilo u svim postkomunističkim zemljama. To da smo izbjegli bolni proces pomirenja i ozdravljenja društva, imalo je za posljedicu njegovo moralno slabljenje. Rane nisu zacijeljene, samo su pokrivene – i počele su se gnojiti, trovanje se lagano proširilo po čitavom organizmu. Polutama koja je omogućila stvaranje iluzije prividnog jedinstva u kom je brzo nestalo razlike između disidenata i čuvara režima, skupo nas je stajala: polutama je postajala sve mračnijom i svjetlo istine se postupno ugasilo.

U takvoj polutami nekadašnje elite na vlasti tiho su prešle iz svijeta političke i policijske u sferu ekonomske moći, odakle su zahvaljujući nagomilanome kapitalu novca, veza i informacija počeli iznova vladati društvom.

U sebi sigurno ispravno uvjerenje da nitko nije bio „ni posve bijel ni posve crn“, umjesto ljudskom razumijevanju vodilo je samo k širenju guste sive magle u kojoj se granica između istine i laži sve više brisala. Strah od odveć jednostavnih sudova oslabio je moć rasuđivanja i vodio do nesretnog relativiziranja svih moralnih vrednota. Bez sumnje je dobro da namjesto prevlasti jedne ideologije nije stupila neka druga netolerantna zatvorena ideologija; ali moto „anything goes“, „sve je dopušteno“, otvorio je vrata onim snagama koje su slobodu počele lagano pretvarati u kaos, pa time neprijateljima demokracije i otvorenog društva ponovno pružati argumente. Oni koji su upozoravali na takav razvoj i njegove rizike, obasipani su s mnogih strana mržnjom i izrugivani kao naivni idealistički moralisti te sumnjičeni da žele ugroziti i suziti slobodu – najglasnije su pak vikali upravo oni koji su slobodu stvarno ugrožavali i zloupotrebljavali.

Mnogi su vjerovali i još uvijek vjeruju da će u Češkoj uvijek biti aktivan određeni ostatak demokratske kulture koji će spriječiti razvoj događaja prisutan u nekim susjednim državama, posebno u Rusiji i nizu nekadašnjih sovjetskih republika. Ali zar nas nije već jednom, odmah nakon Drugog svjetskog rata, zahvatio val strašnog, razarajućeg događanja iz Rusije, za koji su tada bili gotovo svi uvjereni da će sve to kod nas teći drukčije, umjerenije, kulturnije, da će ovdje uspjeti demokratskije i ljudskije lice komunizma? U izvjesnom pogledu – posebno s obzirom na Crkvu i religiju – komunizam je u našoj zemlji djelovao još neljudskije nego u svim susjednim zemljama.

Drugi upozoravaju da skandali i korupcija prate demokraciju ne samo u njezinim mucavim počecima nego su danas posebno rašireni i u „starim i razvijenim“ demokracijama, te da nas stoga zbivanja koja susrećemo u postkomunističkim zemljama ne bi trebala previše uznemirivati. Može se poći od toga da su se mnoge negativnosti događale ne samo s one strane neprobojnih zidova totalitarnih režima nego i u otvorenom prostoru slobodnih društava; to što mi takve negativne pojave danas bolje i jasnije zapažamo i da one mnogo više izlaze u javnost, treba prije svega zahvaliti medijima.

Osim toga sve više i više bivamo uvučeni u globalno društvo, u kojem klasična demokracija samorazumljivo dospijeva u krizu. Demokratske mehanizme lakše je primjenjivati u okviru nacionalnih država, ali i tu njihovo značenje sve više slabi, htjeli mi to ili ne. Odlučujuću moć u ekonomiji, pa i u politici, imaju i sve više će imati globalni koncerni koji djeluju na područjima do kojih ne dosežu mehanizmi klasične demokracije. Posebno građani manjih država postaju sve više svjesniji činjenice da njihovi izabrani predstavnici raspolažu sa sve ograničenijom moći. Stoga – osobito kod mlađe generacije – slabi interes i spremnost uopće izaći na izbore i barem na taj način sudjelovati u političkom životu. Politika postaje sastavni dio „zabavljačke industrije“ i sve je više onih građana koji je prate u zrcalu medija s odmakom, dosadom i prezasićenošću. Ili je tek komentiraju podrugljivo, ironično ili s ogorčenjem, kao kod prijenosa sportskih igara na televiziji: nemaju osjećaj da su i sâmi suigrači. Osjećaju da nisu uključeni u igru, ne osjećaju nikakvu suodgovornost. Osjećaju da nisu „prozvani svojim imenom“. Dok diktature i totalitarni režimi u znatnoj mjeri žive od političke pasivnosti najvećeg dijela građana, dotle demokracija stoji i pada s činjenicom da li broj „slijepih putnika“ koji nisu voljni uložiti svoje energije u javni život, ne prelazi jedan određeni postotak.

Pobjeda diktaturā nad demokracijama – Bogu hvala uvijek samo privremeno – počinjala je uvijek tako da konkretni oblici demokracije većini nisu više izgledali vjerodostojnima. U vjerodostojnost mladih demokracija u postkomunističkom svijetu pripada, dakako, činjenica koliko su se uspjele „obračunati s prošlošću“, s moralnim nasljeđem totalitarnog režima, u kojoj mjeri su uspjele podijeljeno društvo ujediniti kako bez krvavog obračuna tako i bez ciničnog bagateliziranja krivice. (…)

Da, mi kršćani morali bismo se potvrditi kao „eksperti pomirenja“, najprije u vlastitim crkvenim redovima, te u praksi pokazati da su oproštenje i pomirenje nešto sasvim drugo od kratkovidna i lakomislena „zaborava“ ili „presvlačenja kaputa“. Naprotiv, riječ je o jednom dugoročnom procesu promjene koja može biti zahtjevna, teška i bolna poput porođaja. Tu spada spoznaja i priznanje krivice te pokajanje – na kraju čega nekadašnji grešnik može postati mnogo jačim i istinskijim čovjekom nego onaj koji se ranije svugdje lako provlačio i nikada nije „uprljao ruke“, koji se nikada nije „kompromitirao“. I ovdje vrijedi riječ Evanđelja o ženi porodilji koja pati kada joj dođe vrijeme, ali zaboravi bolove od radosti da je na svijet došao novi čovjek. Sigurno nije lako prebrzo i lakomisleno zaboraviti taj trenutak boli – jer bi se, naime, moglo dogoditi da nada u novi život, u novi početak, završi pobačajem.

Vjerujemo da je Božje oproštenje dar milosti, dobiven badava i bez zasluga, i da je za to potrebno jedino u povjerenju izručiti svoje srce. Međutim, opraštanje i pomirenje kao međuljudski i društveni proces jesu zahtjevna stvar. Nama kršćanima je oproštenje zadano kao jedna od osnovnih moralnih obveza – no treba kazati da to u stanovitim okolnostima može biti vrlo teška dužnost. „Ozdravljenje pamćenja“ – izraz koji je rado koristio Ivan Pavao II. u sklopu pokajničkog čina Crkve prije ulaska u novi milenij – pretpostavlja spremnost da se mnoge traume i bolna sjećanja na doživljenu nepravdu ne žele jednostavno zauvijek potisnuti u podsvijest. Ovo vrijedi kako za individualno tako i za „kolektivno pamćenje“ koje je bitno za kulturu društva, za oblikovanje i očuvanje njegova identiteta.

Ondje gdje nakon dramatičnih preobražaja društva nije došlo do javne rasprave o prošlosti, uključujući njezine bolne, tamne, krivicom opterećene strane, gdje nije došlo do verbaliziranja prešućenoga koje bi dovelo do katarze i pomirenja, tu ostaje „rascijepljeno pamćenje“. Nastavljaju se stoga duboke podjele društva, i onda ako se na vani prekrivaju „zaboravom“ i „pomirbenim prenemaganjem“. Narod je – slično kao i Crkva – „zajednica sjećanja“. Prošlost se na određeni način mora reflektirati i preraditi – na primjer putem umjetnosti, javnog diskursa, povijesnog istraživanja, čuvanjem „zajednicā sjećanja“ i tome slično – kako bi ta prošlost mogla postati sastavnim dijelom kolektivnog pamćenja. Ukoliko se društvo na takav način ne suočava sa svojom prošlošću, dolazi do fragmentiranja pamćenja. Jer, svaka je grupacija doživjela prošlost drukčije, iz različite perspektive, pa je i njezino sjećanje na to vrijeme drukčije. Ako u društvu nema dijaloga, onda dugotrajno fragmentiranje pamćenja neće omogućiti stvarno ozdravljenje niti dovesti do srastanja tog društva.

Postoji stara krivica koja se ne može jednostavno izbrisati niti popraviti, ostaju nezacijeljene rane koje se ne daju tako lako izliječiti – zločini totalitarnih režima su bez sumnje takvi. Postoji nepravda iz prošlosti koja se teško dade „zaboraviti“, a u stanovitom smislu i ne smije zaboraviti niti po kratkom postupku rješavati običnim pravnim, sudskim i kaznenim mehanizmima. Postoji „u nebo vapijuća nepravda“. I prije svega ovdje – nakon što se u javnoj raspravi iscrpe svi ljudski instrumenti prava i društvene terapije – ostaje nezamjenjivo djelo duhovne naravi: opraštanje. U tom slučaju ne možemo tako jednostavno „zaboraviti“, ali se možemo svjesno odreći presude – i čitavu stvar iznijeti pred onoga koji nije od „ovoga svijeta“ i povjeriti je njegovoj pravednosti i milosrđu.

Teolog Johann Baptist Metz podsjeća da je biblijski Izrael, u vrijeme dok su okolni narodi imali svoje utješne mitove kojima su na različite načine tumačili užase povijesti, ostao „krajolik od krika“. Psalmi kao i proroci ne nude nikakve umirujuće, racionalizirajuće teorije o onome što se dogodilo i što se događa, nego izručuju krik patničkog naroda onomu koji će doći. Ono što nijedna ljudska moć i pravda nije u stanju popraviti niti iscijeliti, mora se prepustiti Bogu do časa sudnjega dana.

[Iz knjige: Tomáš Halík, Strpljenje s Bogom. Pripovijest o Zakeju danas, Svjetlo riječi, Sarajevo 2015.]

Sveti Anto 2020.
Najnovije slike
Foto-10-1024x576-1 199347-1 sv.-ante-bistrik-foto-halacevic-368x600 P1015588
Arhiva

BISTRIK – SAMOSTAN SV. ANTE Franjevačka 6 BiH-71000 SARAJEVO Tel.: 033/236 107 Fax: 033/236 108 E-mail: svantosarajevo@gmail.com
2017 - SVA PRAVA PRIDRŽANA